Prema Europskom istraživanju zdravstvene i socijalne integracije 70 milijuna ljudi iznad 15 godina u 27 zemalja Europske unije (bez Hrvatske) imalo je neku vrstu invaliditeta, što čini 17,6 posto populacije starije od 15 godina.
Kako je utvrđeno istraživanjem, slobodno vrijeme i mobilnost dvije su kategorije (od deset promatranih) u kojima su osobe s invaliditetom najviše zakinute.
Slobodno vrijeme (primjerice hobiji, ili interesi koji uključuju provođenje vremena s drugim osobama), problem je za 60 posto invalida, jer nemaju slobodan pristup toj aktivnosti. Mobilnost (definirana kao sposobnost da se napusti sigurnost doma i slobodno kreće), problem je za više od polovine (52,9 posto) invalida u 27 zemalja Europske unije.
Iako Hrvatska nema podatke za 2012. godinu kada je istraživanje rađeno pa nije ušla u prosjek, brojke govore da su problemi manje-više isti za sve invalide u Europi te se dobiveni podaci mogu “preslikati” na sve zemlje. Ipak, treba imati na umu da smo mi nedavno preživjeli rat, koji je, uz sve druge strašne posljedice, iza sebe ostavio mnogo invalida, ali i minska polja koja prijete građanima.
Naravno, iako su problemi iste vrste, nisu i istog intenziteta pa je svakako lakše živjeti s invaliditetom u Nizozemskoj nego u Bugarskoj.
Iduće tri stvari na koje se žale invalidi u EU je diskriminacija prilikom zapošljavanja (38,6 posto), zatim pristup državnim institucijama i zgradama koje nisu prilagođene invalidima (37 posto), i transport (31,7 posto).
Svaka četvrta osoba s invaliditetom u Europskoj uniji žali se na nejednaku dostupnost obrazovanju i edukaciji, a 22,7 posto žali se na probleme koje imaju s plaćanjem osnovnih stvari u životu koje su za zdravu populaciju besplatne, ili dostupnije. Prema ovom kriteriju ujedno je najvidljivija razlika između zemalja unutar EU-a, pa tako, primjerice u Švedskoj, samo 5 posto invalida kaže da moraju plaćati osnovne stvari za život koje su drugima besplatne, dok u Bugarskoj to tvrdi čak 76,4 posto invalida.
U dva područja života invalidne osobe smatraju da su barem približno ravnopravne sa zdravom populacijom, prema istraživanju to je pristup internetu (samo dva posto smatra da je diskriminirano po tom pitanju), i socijalni kontakti s kojima nije zadovoljno samo 4 posto invalidnih osoba.
Usprkos razlikama u odnosu prema invalidima u različitim zemljama Europske unije, jedno je zajedničko za sve zemlje. Naime, istraživanje je pokazalo da je mnogo teže biti žena nego muškarac s invaliditetom u bilo kojoj zemlji EU-a. Kako su pokazali podaci, žene su češće ugrožene barijerama, pristupu zgradama, ili pristupu sredstvima javnog transporta nego muškaraci.
No, s druge strane, muškarci imaju nešto viši postotak zabrinutosti oko zapošljavanja (40 posto) od žena (37,5 posto), a muškarci također snažnije percipiraju diskriminaciju na temelju invalidnosti od žena.
Također, diskriminacija u deset promatranih područja u Europskoj uniji mnogo je jača prema starijim osobama nego prema mlađima. Ova pojava naglašena je u svim zemljama Europske unije.
Invalidnost je rasprostranjena u EU više među ženskom (19,9 %) nego među muškom (15,1 %) populacijom. Viši postoci su, prirodno, među populacijom iznad 65 godina (35,6 %), dok je među populacijom između 45. do 54. godine 18,8 posto. Među građanima EU-a u dobi od 15. do 44. godine ima 8,5 posto invalida. Prema stupnju obrazovanja invalidnost je veća u grupaciji sa završenom samo srednjom školom (25 %), dok je kod populacije s višom naobrazbom 15,4 posto invalidnih osoba. U grupaciji fakultetski obrazovanih 11 je posto osoba s invaliditetom. Među umirovljeničkom populacijom čak je 34,3 posto invalida, 20,5 posto ih je nezaposleno, dok 8 posto zaposlenih pripada populaciji osoba s invaliditetom.
Godine 2015. iz evidencije Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje zaposleno je ukupno 2613 osoba s invaliditetom (39,21 % više nego u 2014.. Od ukupnog broja zaposlenih osoba s invaliditetom, 2503 (95,79 %) osobe zaposlene su na temelju zasnivanja radnog odnosa, a 110 osoba (4,21 %) na temelju drugih poslovnih aktivnosti (stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa, registriranje trgovačkog društva, obrta, ugovor o djelu i dr.). Iako je trend zapošljavanja osoba s invaliditetom u posljednjih deset godina u konstantnom porastu, najveći porast bilježi se upravo nakon primjene novog Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Na dan 31. prosinca 2015. u evidenciji Zavoda za zapošljavanje registrirane su ukupno 7303 osobe s invaliditetom, što iznosi 2,6 posto populacije nezaposlenih osoba prijavljenih u evidenciji Zavoda. To je najveći broj prijavljenih osoba s invaliditetom u evidenciji HZZ-a u posljednjih deset godina. U mjere aktivne politike zapošljavanja u 2015. godini uključeno je ukupno 1668 osoba s invaliditetom, od čega su novouključene, od 1. siječnja 2015. godine 1094 osobe.
Željko Perković
predsjednik Saveza osoba s invaliditetom Osječko–baranjske županije
Kad je prije dvije godine županijski Savez osoba s invaliditetom zajedno sa Zavodom za zapošljavanje pokrenuo projekt “Poticanje intenzivnog uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada”, zaposlene su samo dvije osobe. Porazan je to podatak kojeg je iznio Željko Perković, predsjednik Saveza, dodajući da, nažalost, posla nema ni za ljude bez tjelesnih, odnosno zdravstvenih poteškoća. “Poslodavac će prije platiti kaznu što nije zaposlio invalida, nego invalidu ponuditi radno mjesto i potom razmišljati hoće li ili neće doći na posao. Nažalost, to je tako, jer u Hrvatskoj za jedno radno mjesto bude educirano 50-ak ljudi. S tim u vezi je i obrazovanje i edukacija invalida koja je također na niskoj razini. Oni su uvijek na slabije plaćenom radnome mjestu, a edukacija im uglavnom završava nakon srednje škole. Prosječno, svega dva posto invalida odlučuje se za višu, odnosno visoku spremu”, pojašnjava Perković, dodajući da je osnovni problem invalida i pristupačnost. Ako je vlasnik nekoga prostora privatnik i odbija napraviti rampu za invalide, nitko mu ništa ne može učiniti. Kad je u pitanju transport, u Osijeku je on, kaže Perković, dobro riješen zahvaljujući nabavi osam niskopodnih autobusa i dva kombija za invalide. Problem je pak u međugradskom transportu, a Perković podsjeća da je razlog skupo održavanje.
Izvor:glas-slavonije.hr
