Važan čimbenik pomoći kod umiranja

Palijativna skrb je ublažavanje fizičke i psihičke boli i olakšavanje ostalih problema s kojima se suočava obitelj bolesnika kojemu je preostalo svega nekoliko tjedana ili najviše par mjeseci života. To je skrb za bolesnike suočene sa smrtonosnom bolešću i ona je pravo koju hrvatski građani po zakonu moraju dobiti, no u praksi su umirući bolesnik i njegova obitelj prepušteni sami sebi, bez podrške zdravstvenog sustava. Treba uvijek imati na umu da je bolesnik osoba koja uz niz organa ima i emocije, stavove i želje koje treba poštovati, da je osoba s duhovnim profilom, da je član zajednice, obitelji, regije, naroda, kulture itd. Upravo zahvaljujući svojoj holističkoj perspektivi tu su i antropolozi specijalisti u viđenju kako se dijelovi uklapaju u veću cjelinu. Oni mogu prepoznati kulturno ograničene izjave kad se radi o određenom etnografskom istraživanju, jer su upoznati s alternativnim načinima prilaženja raznovrsnim problemima, pa to može biti od iznimno važne pomoći u palijativi.

Općenito, cilj palijativne skrbi je podizanje kvalitete života umirućih i njihove obitelji odnosno njegovatelja. Osnovne pretpostavke su da je bolesnik centar svih događanja i u svakom trenutku je osoba koju treba poštivati, koja sama, prvenstveno, odlučuje. U Hrvatskoj godišnje samo od karcinoma umire 20.000 ljudi koji u terminalnoj fazi bolesti, kad im službena medicina više ne može pomoći, ostaju prepušteni sami sebi i svojoj bespomoćnoj obitelji koja ne zna kako im pomoći do samog rastanka. Palijativna je skrb danas prihvaćena u 120 država svijeta. Početak seže u pedesete godine prošlog stoljeća kada se bitno promijenio stav prema umirujućima. Briga za njih tada prestaje biti samo izraz kršćanskog milosrđa i suosjećanja te postupno postaje obveza zdravstvenog osoblja, posebice u primjeni novih lijekova koji ublažuju simptome u prvome redu bol.

Počinje se govoriti „o dobroj smrti“ u kojoj svakako ne spada smrt među instrumentarijem intenzivnih njega, nego u željenoj obiteljskoj ili obitelji sličnoj okolini. Početkom suvremenog hospicijskog pokreta smatra se 1967. godina kad je u Londonu otvoren Hospicij Sv. Kristofora. Dvije se godine kasnije u sklopu iste ustanove otvara i kućna hospicijska skrb u obiteljima umirućih. Najčešće je obavljaju interdisciplinarni timovi koji prate bolesnika na dvije lokacije. Osnovne ideje hospicija su da je smrt je normalan događaj i da hospicijska odnosno palijativna skrb nema za cilj odgađanje ni ubrzavanje smrti. Bolesniku se pristupa holistički, tj. u središtu pozornosti nije samo bolest, odnosno bolesni organ, nego cijela osoba sa svim svojim psihološkim, društvenim i duhovnim problemima. U Republici Hrvatskoj uglavnom vlada tradicionalno poimanje skrbi bolesnika koji se nalaze u zadnjim danima svoga života, a to je skrb bližnjih ako bolesnik zadnje dane provodi u svom domu skrb medicinskog osoblja ako bolesnik zadnje dane svoga života provodi u bolnici.

Međutim, u svom domu sigurno će ta skrb s psihološkog stanovišta biti najhumanija i s najviše ljubavi, ali onaj profesionalni medicinski trenutak će biti u drugom planu. Ako se to, pak, događa u medicinskoj ustanovi bolesnik će zasigurno imati najveću medicinsku skrb, ali će izostati emocije, ljubav koju može pružiti samo bližnji. Znamo, da gotovo svaki čovjek želi biti u svojoj kući, u okolini koju poznaje. No, ako skrb oko bolesnika koji se nalazi u takvom stanju da je izvjesno da će umrijeti nije potpuna, a obitelj ili nije u financijskoj mogućnosti 24 sata osigurati skrb umirućem, onda je rješenje svakako hospicij.

Izvor:trećadob.com