Danas u razvijenim zemljama u modernom društvu ljudi umiru u bolnicama među strancima ili u staračkom domu daleko od onih s kojima su proveli čitav život. To su osobe u terminalnoj fazi bolesti, kojima nema pomoći, koji su svjesni da će umrijeti i koji trpe jake bolove. Funkcija bolnice je da organizira i pruži djelotvornu i racionalnu skrb, ali time veoma smanjuju mogućnost pojedinca da utječe na odluke koje se tiču njegovih zadnjih trenutaka. Medikalizacija je zahvatila čitavo društvo pa tako i starije i bolesne u postelji koji ne zaslužuju takav tretman bez empatije i potpuno holističkog pristupa. Postupati prema bolesniku kao prema cjelovitoj osobi.

Takav institucionalizirani pristup gdje je tehnologija na prvom mjestu, zatim liječnik a tek onda sam pacijent nije najudobniji, jer ono što pacijenti nikako ne žele to je medikalizirano umiranje jer umiranje nije medicinski, već socijalni događaj. Iako smrt ostaje nespoznatljiva, njen odnos sa životom je bitan i značajan poput odnosa tame prema svjetlu. Smrt ne treba rasvijetliti život; dovoljno je da posluži kao podloga na kojoj možemo promatrati svjetlo života.Erich Fromm u svojoj knjizi “Čovjek za sebe” govori o čovjekovom egzistencijalizmu.

Najosnovniji egzistencijalni dualizam je onaj između života i smrti. Činjenica da mora umrijeti ja nepromjenjiva za čovjeka. On je svjestan te činjenice i upravo ta svjesnost duboko utječe na njegov život. Ali smrt ostaje istinska suprotnost životu, ona je strana i nespojiva s iskustvom življenja. Čak ni cijelo znanje o smrti ne mijenja činjenicu da smrt nije smisleni dio života i da nam ne preostaje drugo nego da prihvatimo činjenicu smrti, a to znači, koliko se našeg života tiče, često poraz. “Sve što čovjek ima, dat će za svoj život”.Upravo zato je palijativna medicina ključna u tom procesu gdje se naglasak stavlja na važnosti života, jer na umiranje gleda kao normalan proces, odnosno interakciju između pacijenta i odgovarajuće specijalizirane osobe i njihova međusobna komunikacija o potrebama bolesnika u njegovim zadnjim danima života.

Svrha komunikacije s bolesnikom je prije svega zadovoljavanje potreba za pripadanjem. Interdisciplinarnost i holistički pristup uključuje sve procese, i rješava sve probleme, od ublažavanja boli, do očuvanja samopoštovanja, pažnje, razumijevanje, suosjećanje, spremnost da se podjeli bespomoćnost i sama bol, prihvaćanje nesposobnosti bolesnika da sam riješi problem umjesto osude i kritičnosti, a isto tako i spremnost da ne ostanemo šokirani bez obzira na to što nam bolesnik kaže, u cijelosti sačuvati njegovu dostojanstvenost i kvalitetu života do kraja kako se ne bi osjećao zaboravljen.

Napisala: Sandra Vukušić