Što treba unaprijediti i promijeniti u Hrvatskoj ?
Iako palijativna skrb i njezine srodne discipline kao što su gerontologija i razvojna psihologija, opisuju i tumače ljudski i stručno prihvatljiv pristup kraju života, još uvijek se postavlja puno pitanja koja traže jasne, nedvojbene i etičke odgovore. Pravi je trenutak da se ljudi, preokupirani življenjem, trgnu iz svoje prividne nezainteresiranosti i počnu baviti umiranjem i smrti. Vrijeme je da umirući i obitelj iskreno progovore o sebi i izbore se za svoja prava i vrijednosti, stručnjaci kvalitetno pruže cjelovitu stručnu pomoć, a znanstvenici podrobnije istraže ovo jedinstveno i dojmljivo životno iskustvo. Ulaskom Hrvatske u EU pruža nam se već mogućnost da uhvatimo korak s razvijenim zemljama, ali trebamo puno toga pravno i organizacijski urediti po pitanju otvaranja hospicija kao potrebe što humanijeg društva za umiruće kojima je to najviše potrebno.
Tako se palijativna medicina smatra novijom granom u medicini kojoj je cilj otklanjanje i blaženje svih neugodnih simptoma neizlječivo bolesnom, umirućem čovjeku. Prati je palijativna njega kao sastavni dio sveukupne timski organizirane skrbi koju možemo podijeliti. Tako i stručne službe podrške u lokalnoj zajednici predstavljaju izvaninstitucionalni model skrbi za osobe s poteškoćama. Glavni cilj je pružanje podrške koja je bazirana na pravima njenih korisnika na život u zajednici s obzirom na njihove potrebe. One su jedan su od činitelja normalizacije života osoba s poteškoćama. Stručne službe podrške u lokalnoj zajednici trebale bi omogućiti: obujam podrške koji bi maksimalno bio usmjeren osobi i njenim potrebama, provedbu programa podrške kojih još nema u zajednici, timski pristup, osposobljenost kadra i kontinuiranu skrb na svim razinama i za sve dobne skupine. U sustavu skrbi u Republici Hrvatskoj nisu u potpunosti razvijene stručne službe koje bi imale sličnu orijentaciju. Postojeće službe iako rade u zajednici, i dalje si orijentirane na institucionalni način pružanja podrške. Obitelji su obuhvaćene segmentiranim, odvojenim službama koje se ne mogu objediniti na jednom mjestu sve potrebe obitelji i korisnika programa.
Program prevencije institucionalizacije funkcionira kao stručna služba podrške koju provodi multidisciplinarni tim. Program treba pružati podršku osobama s poteškoćama i njihovim obiteljima s ciljem: povećanja socijalne uključenosti koju omogućava pružanje podrške zajednici u razvijanju i širenju krugova podrške u bližoj susjedskoj i široj zajednici u smislu društvene integracije, participacije i uključivanja u aktivnosti i sadržaje slobodnog vremena i ostalih društvenih zbivanja, povećanja kompetencija u praktičkim, kognitivnim i socijalnim vještinama, ostvarivanja sveukupnih socijalnih prava korisnika, osiguravanje materijalnih prava koja ima pripadaju prema važećim propisima i osiguravanja imovinskih prava korisnika, a naglasak je na suradnji s centrom za socijalnu skrb.
Palijativna skrb u zdravstvenoj ustanovi za osnovni princip i svrhu ima zbrinjavanje takvih bolesnika pružanjem zdravstvenih usluga visoke razine kvalitete na specijalno uređenim odjelima. Pružanje ovih usluga čini se kroz sprečavanje i olakšavanje simptoma sredstvima ranog otkrivanja, procjene i liječenja boli te kroz olakšavanje ostalih psihičkih, psihosocijalnih i duhovnih problema. Djelovanje palijativne skrbi usmjereno je na dvije razine: rad s bolesnicima i rad s obiteljima i edukacija članova palijativnih timova. Bez dobro educiranih volontera i zdravstvenih djelatnika ne može se provoditi kvalitetna palijativna skrb.
Regionalni hospicijski centar, uključujući centar za hospicijske kućne posjete, ambulantu za bol i palijativnu skrb te dnevni hospicijski boravak bi uz prvu ustanovu za palijativnu skrb, Hospicij “Marija K. Kozulić” u Rijeci trebale biti poziv na važnost tog oblika skrbi. Takve bi ustanove trebale biti svjetionici za sve hrvatske gradove.
U skrbi za starije trebala bi se poštivati načelo humanističkog pristupa prema kojem skrb mora biti organizirana uz očuvanje socijalne uključenosti i dostojanstva starijih ljudi, a isto tako i načelo nužnosti, održivog društvenog razvoja, tj. nastojanja da napori za poboljšanje kvalitete života starijih generacija ne otežavaju gospodarski razvoj društva, ali do toga tek treba doći.
Uz postojeću institucionalnu skrb koja brine za kronično bolesne i funkcionalno smanjeno sposobne starije ljude, treba razvijati i nove funkcije koje će se ticati obitelji i lokalne zajednice, a oslonjene na oslonjene izvaninstitucionalne oblike skrbi za
starije, koje zadovoljavaju načela društvene uključenosti, samostalnosti i poštivanja dostojanstva starijeg i umirućeg čovjeka. Razlozi su ti da društvene posljedice lošeg hrvatskog demografskog trenda su mnogostruke i zahtijevaju rano planiranje optimalnih načina skrbi za starije. Upravo zato bi trebali posebnu pozornost pitanju umiranja i smrti kao najvećoj tabu temi u hrvatskom društvu, te se posvetiti školovanju kadrova koji će u obiteljskom domu ili specijaliziranoj instituciji pružiti adekvatnu skrb umirućem i njegovoj obitelji koji bi se zalagali za dostojanstvenu skrb sa što manje boli i pitanje.
Predlaže se profesionalno obrazovanje i obučavanje koje bi poboljšalo kooperaciju među članovima tima, kroz modele uloga koje bi već studenti sami izabirali, uključivanje pacijenata koji bi bili voljni svoje priče podijeliti sa studentima i na taj način im omogućiti učenje od učitelja koji su sve to prošli na vlastitoj koži, direktno iskustvo u praksi, igranje uloga, to jest dramatizacija, rad unutar hospicija kad god je to moguće, i možda i najvažnije, neprestano samoobrazovanje o metodama smanjivanja boli bez upotrebe farmakoterapije, metode opuštanja, učenje metoda podrške i slično, moglo bi se reći klasičnoj medicini alternativne metode pomoći. Jasno je da niti jedna od svih metoda, tehnika, strategija i znanja neće vratiti umiruću osobu, no cilj je svakako poboljšanje kvalitete posljednjih dana života.
Upravo zbog svega navedenoga hospicijski tim ima najbolje šanse, kroz novine, obrazovnu poštu, novinske članke itd., pomoći ljudima da se suoče s činjenicom o smrti, žalovanju i gubitku. Suočavajući se s osobnim problemima ove vrste, ljudi će ih lakše moći dijeliti s drugima ako imaju zajednicu u koju mogu imati povjerenja, gdje doživljavaju da su njihovi vjerski običaji, socijalne norme i tradicija prihvaćeni, gdje je izražena iskrena angažiranost za dobro drugoga i koja može ljude povezati da rade zajedno. Izgrađivanje infrastrukture koja ima sposobnost privlačenja i upotrebe dobrovoljaca iz zajednice za podršku umirućim osobama i njihovim obiteljima također je vrlo dobrodošla. Za kraj je poželjno i u svakom slučaju potrebno i osnaživanje ljudi i njihovih obitelji da sami ”uzmu u ruke” odluke koje se odnose na kraj njihova života.
Izvor: Trecadob.com
