Štete u okolišu u sveukupnom društvu danas su velike. Svi moderni društveni i gospodarski trendovi tihim koracima koračaju prema konceptu održivog razvoja kako bi djelovanje za zaštitu okoliša bilo u korist i u gospodarskom rastu, zapošljavanju i konkurentnosti. Ljudske potrebe i  htijenja, koji su često i opravdani, idu u korak s globalnim tržišnim principima i globalnim gospodarstvom, ali taj bi razvoj trebalo smjestiti u ekološke granice planeta. Rast i razvoj potrebni su, ali ne pod svaku cijenu. U društvu materijalističkih vrijednosti profit je taj koji se hrani rastom. Stoga odnos s održivošću čini veoma napetim. Valja imati na umu da se ispravan te potpun čovjekov uspjeh ostvaruje u bivanju i to u suživotu s drugima, a nije definiran materijalnim posjedovanjem. Još prije nekih pedesetak godina počelo se uviđati kako nije moguće imati zdravo društvo te kvalitetno gospodarstvo u svijetu prepunom siromaštva i opterećenom narušavanjem i zagađivanjem okoliša.

Prirodne vrijednosti ne moraju biti prepreka razvoju i rastu, već mogu biti izuzetna razvojna prilika. Jedan od bitnih elemenata održivog razvoja je zaštita kulturnih identiteta, tradicije i nasljeđa. U našem društvu polako nestaje tradicija življenja kroz tradicionalne zanate naših starih. Ona polako izumire. U ovom modernom vremenu svjedoci smo kako se ljudi udaljavaju jedni od drugih, otuđuju se i nikada nisu bili nesretniji nego li sada. U ubrzanom ritmu života svakodnevno se smanjuje osjećaj odgovornosti, a očekuje se i od drugih prolaznika da pruže pomoć drugome. Iako je zabava postala najpopularnija vrsta hobija i potreba ljudi u moderno vrijeme, nemaju svi tu privilegiju. Nemaju svi privilegiju birati kako će živjeti. Starije osobe kojih čine jedna trećina stanovništa Lijepe naše, često žive na rubu ponora bez ičije pomoći, bez odgovarajuće skrbi, bez suosjećanja i još mnogo toga.

Između ostaloga, samoća im je kao doručak u modernom životu, naravno, ako imaju što za pojesti, a to je tek početak. Ono što starijim osobama treba vrlo je malo i ne zahtjeva puno truda i napora. Usamljenost i samoća njihov je veliki problem i upravo bi kroz socijalizaciju i oživljavanje starih zanata te narodnih običaja omogućili ovim mudracima kvalitetniji i ispunjeniji život, kako onima u domovima, tako i onima izvan nje. Omogućiti im uključivanje u društvo, prije svega otvaranjem raznih radionica tradicionalnih zanata, putem kojih bi obnovili svoja znanja, vještine, te se prisjetili kako su to njihove bake radile. Zna se i da se stari zanat pletenja u moderno doba koristi kao terapija za smanjenje stresa. Od šivanja, tkanja, cekera, košaraštva i sličnih metoda tradicionalnih običaja stvaranja proizvoda od konopljinog i lanenog platna, do cehanja perja za jastuke od također istog, činilo bi njima veliko zadovoljstvo i olakšalo im ove umirovljeničke teške dane. Kroz druženje i zabavu, osjećali bi se korisnima, a možda bi i nešto usput i zaradili.

Povezati mlade koje bi takve radionice mogle poučiti njih, da se spriječi zaborav tih zanata vrlo je važan pristup. Kako bi se očuvalo nematerijalno kulturno nasljeđe poželjno bi ih bilo uključiti u sudjelovanje u njihovom stvaranju, a i putem edukacije omogućiti im više znanja kako bi što vjernije očuvali tradicijske vrijednosti. Isto tako, ovim bi način, barem dijelom, pridonijeli održivom razvoju Lijepe naše bez da su o tom trebali i puno razmišljati. Kao što je Vladimir Lay sociolog i politolog, stručnjak za održivost i održivi razvoj jednom rekao: U odgoju i obrazovanju za održivi razvoj treba svakako voditi računa da se ono ne odvija na način ovdje i sada, već sada za sutra, ponajprije jer ono uključuje znanja i vještina za suživot i snalaženje u današnjem svijetu promjena.

 

Izvor: Trećadob.com