Perspektiva smrti

Mnoga su istraživanja pokazala da se ljudi izloženi traumatičnom događaju poput smrti bliskog člana obitelji okreću religiji kao načinu suočavanja kao i sam umirući. Današnji čovjek obogaćen raznim spoznajama temeljenima na znanstvenim otkrićima, pa tako i spoznajama o smrti s različitih stajališta, kako religijskih, bioloških, tako psiholoških, pa i društvenih koje kognitivno može razumjeti, dok se emocionalno sama smrt teško može prihvatiti. Na smrt možemo gledati barem iz dvije perspektive, ako ne i više. Jedna je znanstvena, a druga religijska. Iz znanstvenog kuta gledanja smrt je prestanak života, to jest prestanak svih funkcija koje definiraju živi organizam. Znakovi koji označavaju smrt jesu prestanak disanja, metabolizma, rada srca, bljedilo kože koje započinje 15 do 120 minuta nakon smrti, taloženje krvi u niže položeni dio tijela, konstantni pad tjelesne temperature, općenito na temperaturu okoline, ukočenost tijela, raspadanje tijela na jednostavnije materijalne forme, popraćeno snažnim neugodnim zadahom. Ove tjelesne simptome prati i gubitak svijesti, čime za čovjeka prestaje ovozemaljski život.

Ovakav pogled na smrt čest je u današnjem, modernom, materijalističkom svijetu, no nije jedinstven. Religijsko shvaćanje smrt ne shvaća negativistički i konačno. Dapače, ona za čovjeka predstavlja prijelaz iz jednog oblika u drugi, bolji, barem za neke. Po pitanju života nakon smrti, čovječanstvo je podijeljeno na dvije grupe, na ”vjernike” i ”nevjernike”. Ukoliko promotrimo do kuda u povijesti seže ova grupa ljudi koji su vjernici, može se uvidjeti da se proteže od prve pojave ljudi kao majmunolikih ljudi, pa sve do današnjeg modernog čovjeka. Nevjernici su produkt novijeg doba, posebno njihova brojnost.

Posljednja dva stoljeća svijetom vlada materijalistički odnos prema životu. Ljudi vjeruju u smrt, ubijaju ljude koje ne vole i koji ih na neki način ugrožavaju, ubijaju da bi uništili, vježbaju da bi mogli što brže ubijati, uništiti, za razliku od vjernika koji ubijaju da bi kaznili i poslali u pakao.

Sagledati život na zemlji iz ovog kuta značilo bi dobiti sasvim jasnu sliku da je on izraz smrti i vjerovanja u smrt, a ne izraz života i vjerovanja u život. Ipak, nemamo čvrsto stajalište prema smrti, jer je naša svijest o vlastitoj smrti je slabija od naše nesvjesne nevjere u svoju smrt. Iz religijske perspektive leži pogled koji čovjeku daje pogled na smrt sa nešto više utjehe i obećanja da će ”sve biti dobro”. U religiji se, za razliku od prethodnog pristupa, susrećemo sa ljubavlju prema životu. Ukoliko izuzmemo mračnu, srednjovjekovnu atmosferu, u religijama ne dominira malodušnost, nego čak određeno oduševljenje, koje proizlazi iz vjere same. Ljudi s ovu stranu pogleda ne vjeruju u svoju smrt, vesele se životu i ta je vjera u nastavak života toliko snažna da je ne može pokolebati ni najveća čovjekova mana – smrtnost i prolaznost tjelesnog aspekta čovjeka. Paradoksalno je da čovjek zna na svoju smrtnost, razumije da je smrt prirodna, neporeciva i neizbježna, no u nju ne vjeruje i ponaša se kao da je istina zapravo sasvim drugačija.

Dakle, na razini svijesti čovjek za na svoju smrtnost, no na razini nesvjesnog u nju ne vjeruje. Upravo navedeno centralni je element, kamen temeljac, religioznosti. U skladu s tim, religiju upravo zato što se zasniva na nesvjesnoj vjeri nije moguće istisnuti sviješću ili osvještavanjem, ni umom ni razumom, jer ona proizlazi logike srca. Biblijska, starozavjetna priča, govori o besmrtnosti, zbog čega je čovjek sve do raja najprije osuđen hodati svijetom kao smrtno biće, ne zaboravljajući pritom na nju i na odričući se uvjerenja da je besmrtnost, premda je u postojećem svijetu nedokučiva, ipak moguća. Kako u ovom slučaju, priča o besmrtnosti ključna je za svaku svjetsku religiju. Na njoj se zasnivaju kako ekstremno dobra, požrtvovna, tako i ekstremno zla, destruktivna djela. Specifični religiozni okvir igra pritom jedino i samo okvirnu ulogu.

Ante Vučković stoga, u svome radu „Smislenost smrti“ kaže da u vremenu u kojem se sve više nameće teza o prirodnoj smrti događa se istodobno i to da se smislenost nameće kao jedan od najvažnijih problema. Smisao života i smrti zrcale se jedno u drugom. Smislena smrt može biti samo smrt života ispunjenog smislom.

Izvor:trećadob.com