Kako se u dubokoj starosti nositi sa životom u zajednici

Umiranje i smrt zauzimaju značajno mjesto u psihološkim doživljavanjima suvremenog čovjeka. Smrt je dakako biološki neizbježan završetak ljudskog života, ali sa psihološkog gledišta koji se bavi individualnim psihološkim stanjima umirućih u posljednje smo vrijeme postali svjesniji poteškoća vezanih za umiranje, jer je nestala obiteljska podrška koja nam olakšava dostojanstveni završetak tih preostalih zadnjih dana života koji se toliko negiraju. Negiranje potreba umirućih ljudi od strane zdravstvenih radnika i uporno bezuspješno liječenje, potaklo je nagli razvoj hospicija i palijativne skrbi u lokalnim zajednicama u regiji. Međutim, još uvijek ostaje ”kultura negiranja” smrti i umiranja. Dinamika između nade i negiranja je univerzalan dio iskustva suočavanja sa smrću. Svakako, shvaćanja su različita između različitih kultura, pa čak i između ljudi u istom društvu, koja se baziraju na nastalim problemima vezanima uz suočavanje sa smrtnim bolestima.

Problemi su: reći istinu o dijagnozi i prognozi, informirani pristanak za tretman, bezuspješni i besmisleni tretmani, strah od boli (i neadekvatan tretman boli), nedostatak ili manjak psihičke podrške i osobne brige.Tko može bolje nego hospicijski tim (liječnici, sestre, socijalni radnici, kapelani, terapeuti, savjetnici, volonteri pa čak i administrativno osoblje hospicija) brinuti o zaštiti društvene svijesti o specifičnim potrebama smrtno bolesnih i umirućih osoba, ili prepoznati potrebu za podrškom obitelji i prijateljima umirućih? Za poboljšavanje hospicijske i palijativne usluge potrebna nam je društvena interakcija zasnovana na znanju koja bi omogućavala teško bolesnima pravedniji pristup na samom kraju života kako bi se njihovi problemi a samim time i društveni problemi sveli na minimum.

Jedan od najgorih razloga za to što je umiranje danas osamljeno, mehanizirano i neosobno te se nekada ne može ni odrediti kada smrt nastupa. Umiranje u današnjem društvu odvojeno od svakodnevnog života jer stariji kao i svi ostali rijetko umiru kod kuće, imamo vrlo visoka očekivanja glede zdravlja i života, tijekom bolesti potpuno ovisimo o stručnjacima, društvo stavlja jak naglasak na materijalne vrijednosti, a i duhovnost je u velikoj krizi.

I bolest i smrt navode čovjeka da u sasvim naročitom svjetlu počinje promišljati o životu općenito i vrednovati svoju osobnu povijest života. Pružiti humanu ruku u takvu trenutku bilo da se radi o bilo kojem djelatniku interdisciplinarnog tima od velike je važnosti za bolesnika i umirućeg. Ivan Markešić u svome radu “Imati sreću umrijeti kod kuće” ističe kako zdravstvenom odgoju treba biti cilj da svaki profesionalac koji je u kontaktu s umirućim bude kompetentan i informiran.To je glavni zadatak koji stoji pred hospicijskim pokretom danas. Samo tako će se maksimalizirati autonomija bolesnika i kvaliteta života. Hospicijski pokret okrenut je razumijevanju ljudskih potreba i stanja pogotovo u hrvatskom društvu gdje sve više raste broj starijih ljudi i njihov položaj treba unaprijediti kroz različite socijalne dinamike.

 

 

Napisala: Sandra Vukušić