Parkinsonova bolest (Morbus Parkinson) je neurološka progresivna bolest koja pogađa mali dio mozga. Tri su glavna simptoma Parkinsonove bolesti: tremor (drhtanje), rigor (ukočenost mišića ruku, nogu i vrata) i usporenost pokreta. To je spora, ali progresivna bolest živčanog sustava u kojoj jedan bitan, esencijalni tip živčanih stanica biva uništen.
Parkinsonova bolest je bolest poremećaja pokreta zbog smanjenja lučenja kemijske tvari dopamina u bazalnim ganglijima, dijelu mozga koji ima važnu ulogu u kontroli voljnih pokreta. Bolest je nazvana po britanskom liječniku Jamesu Parkinsonu, koji je 1817. godine prvi opisao simptome bolesti.
Primarni simptomi bolesti su: tremor (drhtanje), rigor (ukočenost), bradikinezija (usporenost pokreta), posturalna nestabilnost (slaba ravnoteža), te smetnje u kretanju. Sekundarni simptomi bolesti su: depresija, konstipacija (zatvor), inkontinencija, disfagija (problemi gutanja), demencija, mikrografija, seboreja kože i vlasišta, smetnje govora, hipotenzija (nizak krvni tlak), te poremećaji spavanja.
Parkinsonova bolest je kronična neurodegenerativna bolest koja se karakterističnim simptomima manifestira kao posljedica izrazitog nedostatka neurotransmitera dopamina u dijelu mozga odgovornom za kontrolu voljno koordiniranih pokreta i početka neke motoričke radnje. Kao posljedica kemijskog deficita u dijelu mozga koji nadzire voljne pokrete javljaju se nevoljni pokreti.
Uzroci bolesti
Smatra se da je uzrok bolesti kombinacija genetičkih čimbenika i utjecaja okoline. Mnogi lijekovi, toksini, česte povrede glave i neke druge bolesti mozga mogu uzrokovati simptome slične Parkinsonovoj bolesti (PB). Zna se da osobe kod kojih netko od najuže rodbine boluje od PB-a imaju veću vjerojatnost također oboljeti od te bolesti, ali se smatra da je ta vjerojatnost mala, oko 5 posto. Od lijekova koji uzrokuju pojavu PB-a, neki su oni za liječenje psihijatrijskih bolesti (npr. Haldol, Melleril i sl.), za liječenje mučnina i povraćanja (Reglan, Torecan). Prestankom uzimanja lijekova prestaju i simptomi PB-a.
Znakovi i simptomi bolesti
Simptomi ne moraju biti prisutni istodobno, niti se javljati jednakim intenzitetom. Tremor (drhtanje), simptom je koji javnost često povezuje s Parkinsonovom bolesti, iako tek 25 posto bolesnika doživljava jako slabi tremor ili ga uopće nema. Tremor je karakteriziran ritmičnim podrhtavanjem i nevoljnim pokretima različitih dijelova tijela. Posljedica je ponavljajućih mišićnih kontrakcija. U početku je izazvan uzbuđenjem, gubi se u snu i tijekom odmora, ali s vremenom se javlja u sve duljim razdobljima. Tremor počinje asimetrično na rukama, prvo jedna, pa druga (stereotip – brojanje novca), kasnije noge, donja čeljust, jezik, glava. Važno je zapamtiti da drhtanje može biti različita podrijetla, te da nemaju svi bolesnici s drhtanjem dijagnozu Parkinsonove bolesti.
Rigor (ukočenost) je stanje pojačanog tonusa ili ukočenosti u mišićima. Najčešće se javlja u vratu, ramenom obruču, zdjelici, ali i u šakama i stopalima. Rezultat toga je tipični položaj bolesnika s Parkinsonovom bolesti – polupognuti položaj trupa s nogama savijenim u koljenima i rukama savijenim u laktovima. Također, često je ukočenost odgovorna za izraz lica poput maske. Kod nekih bolesnika ukočenost vodi osjećanju boli, posebno u rukama i ramenima koja se pojačava tijekom kretanja.
Bradikinezija znači sporost pokreta. Ovaj simptom u najvećoj mjeri doprinosi funkcionalnom oštećenju bolesnika. Obilježen je kašnjenjem u započinjanju pokreta i smanjenjem amplitude pokreta. Uzrokovan je sporošću u prijenosu nužnih informacija od mozga prema određenim dijelovima tijela. Kada su upute primljene, tijelo sporo reagira na njih. Normalni asocirani pokreti (npr. mahanje rukama dok hodamo, treptanje, gestikulacija tijekom razgovora), znatno su smanjeni. Obavljanje uobičajenih dnevnih aktivnosti, koje uključuju fine, sofisticirane pokrete je usporeno – primjerice, zakopčavanje gumbi, vezanje cipela, okretanje u krevetu.
Često su prisutne depresija, demencija, smetnje sna, mokrenja i stolice. Javljaju se promjene u rukopisu (tzv. Mikrografija – veličina slova se smanjuje tijekom pisanja) i promjene u govoru (usporeno započinjanje, tiho, monotono, nerazumljivo pričanje).
Brzina napredovanja same bolesti razlikuje se od bolesnika do bolesnika. U nekih bolesnika, čak i dulje vrijeme, bolest ne utječe na sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Važno je na vrijeme otkriti bolest, te je učinkovito liječiti. Ljudi s Parkinsonovom bolesti također mogu patiti od bilo kojeg s duge liste sekundarnih simptoma koji uključuju depresiju, poremećaj u spavanju, vrtoglavicu, konstipacija (zatvor), demenciju, te probleme s govorom, disanjem, gutanjem i seksualnom funkcijom. Ponovno – važno je uočiti da različiti pacijenti imaju različite simptome. Parkinsonova bolest javlja se asimetrično, znači prvo se jave smetnje na jednoj, a zatim i na drugoj strani.
Dijagnostika
Za sada ne postoje pretrage ili testovi kojima se može dijagnosticirati Parkinsonova bolest. Naročito ju je teško prepoznati u ranom stadiju i kod mladih ljudi. Kada se razvije, kliničko postavljanje dijagnoze u pravilu nije teško. Potreban je detaljan neurološki pregled i obrada kako bi se postavila dijagnoza bolesti.
Za postavljanje dijagnoze potrebno je uzeti temeljitu anamnezu bolesnika, odrediti opći i neurološki status bolesnika, te ukoliko je potrebno, učiniti test levodopom. Dijagnoza se temelji na uočenom prisustvu barem 2 od 3 glavna simptoma bolesti u kliničkoj slici. Za procjenu stupnja težine bolesti koriste se rezultati dobiveni ocjenskim ljestvicama za Parkinsonovu bolest (Hoen and Yahr Staging of PD; UPDRS) i pomažu u liječenju i prognozi bolesti. UPDRS (Unified Parkinson Disease Rating Scale) je skala koja se sastoji od tri različite skupine pitanja vezanih uz mentalno stanje – raspoloženje, ponašanje, sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti i motoričku aktivnost. Maksimalni zbroj bodova je 199, što ujedno predstavlja i najteži oblik onesposobljenja zbog bolesti.
Dodatne dijagnostičke pretrage poput kompjuterizirane tomografije mozga (CT) ili magnetske rezonancije (MR), mogu pomoći isključiti neke neurološke ili vaskularne poremećaje sa sličnim simptomima, no ne i dokazati bolest. Prije pregleda, medicinska sestra pomaže bolesniku svući odjeću, skinuti cipele i čarape, te pokušava uspostaviti komunikaciju s bolesnikom kako bi smanjila strah i pojasnila postupak koji će se tijekom pregleda izvoditi.
Liječenje Parkinsonove bolesti
Cilj liječenja je postići kontinuiranu stimulaciju dopaminergičkih neurona primjenom antiparkinsonika (lijekova za liječenje Parkinsonove bolesti). Levodopa je jedan od najdjelotvornijih lijekova i još uvijek predstavlja zlatni standard u liječenju Parkinsonove bolesti. U mozgu se direktno pretvara u dopamin i tako nadoknađuje nedostatak fiziološkog dopamina zbog kojeg i dolazi do razvoja bolsti. Najčešće se daje u kombinaciji s inhibitorima enzima dekarboksilaze koji sprječavaju njenu brzu razgradnju i omogućavaju da veća količina levodope dospije do mozga.
U početku terapije, levodopa pokazuje odlične rezultate i dobro kontrolira simptome Parkinsonove bolesti, no s progresijom bolesti i dugotrajnom primjenom, učinak levodope slabi, javljaju se tzv. motoričke oscilacije kada se, pred kraj intervala doziranja, pojavljuju simptomi Parkinsonove bolesti i primjenjena doza levodope ima sve kraći učinak. Osim toga, dugotrajnom primjenom levodope javljaju se i diskinezije (nekontrolirani pokreti koji uključuju izvijanje/okretanje ruku, šaka, stopala, trupa i glave) koje su najizraženije kada je i koncentracija levodope u mozgu najveća, a pojačavaju se i povećanjem primjenjene doze. Stoga se, prema terapijskom algoritmu, levodopa preporučuje u terapiji uznapredovalog PB-a i to sama ili u kombinaciji s drugim lijekovima (COMT-inhibitori, agonisti dopamina, MAO-inhibitori, itd.). Direktni stimulatori dopaminergičkih neurona (apomorfin, bromokriptin, pramipeksol, ropinirol) direktno stimuliraju dopaminske receptore i zamjenjuju ulogu dopamina u mozgu. U ranoj fazi bolesti uzimaju se kao monoterapija, a kasnije u kombinaciji s levodopom.
Liječenje Parkinsonove bolesti je simptomatsko i ne zaustavlja napredovanje bolesti. U liječenju je potrebno individualno pristupiti svakom bolesniku, ovisno o dobi i stupnju težine bolesti, a sve u svrhu poboljšanja kvalitete života. Važna je rana dijagnoza bolesti, uzimanje specifičnih lijekova, način prehrane i tjelovježba.
Liječenje je izrazito uspješno u ranom stadiju kada je simptome moguće kontrolirati jednim lijekom. U uznapredovaloj fazi bolesti potrebna je kombinacija više lijekova različitog mehanizma djelovanja. Za postizanje odgovarajuće doze potrebno je postupno titriranje kroz dulje vrijeme. Liječenje Parkinsonove bolesti uz primjenu lijekova uključuje i nefarmakološke mjere (tjelovježba, prehrana, suportivne grupe).
Središnje nuspojave levodope su noćne more, ortostatska hipotenzija, pospanost, diskinezije i, osobito u starijih i dementnih bolesnika, povremene halucinacije ili toksični delirij. Periferne nuspojave su mučnina, povraćanje, navala crvenila, abdominalni grčevi i plapitacije. Dozu, kod koje se pojavljuju diskinezije, treba sniziti. U nekih bolesnika, čak i najniža doza koja smanjuje simptome parkinsonizma izaziva diskinezije.
Kirurško liječenje: Ukoliko su lijekovi neučinkoviti ili se radi o uznapredovaloj bolesti, treba razmotriti kirurško liječenje. Visokofrekventna električka stimulacija subtalamičke jezgre je terapija izbora. Kod bolesnika s levodopom induciranim diskinezijama, može pomoći stereotaksijska ablacija posteroventralnog dijela globusa pallidusa (palidotomija), značajno smanjujući off–efekt, bradikineziju i levodopom inducirane diskinezije na više od 4 godine. Bolesnicima s jakim tremorom može koristiti duboka moždana stimulacija ventralne intermedijarne jezgre talamusa. Transplantacija fetalnih dopaminergičkih neurona predstavlja eksperimentalni terapijski model kojim se nadomještava dopamin u mozgu.
Fizikalna terapija: Cilj je postizanje maksimalne aktivnosti. Bolesnici trebaju obavljati svakodnevne aktivnosti što je duže moguće. Ukoliko to ne mogu, program vježbi ili fizikalna terapija može poboljšati njihovu kondiciju i naučiti ih prilagodbama u životu. Budući da bolest, antiparkinsonici i neaktivnost dovode do opstipacije, bolesnici trebaju konzumirati hranu bogatu vlaknima. Stanje mogu poboljšati dijetetski nadomjesci (npr. psilium) i laksativi (npr. bisakodil 10 do 20 mg 1×/dan).
(Izvor: www.msd-prirucnici.placebo.hr)
Prehrana
Kako navodi doc. dr. sc. Donatella Verbanac, dipl. inž. medicinske biokemije, pacijenti bi morali slijediti prehranu bogatu svježim voćem, povrćem i integralnim žitaricama. Umjereno moraju koristiti proteine i nezasićene masti, a smanjiti zasićene masti i šećere. Veoma je važan unos vlakana, probava je dio koji isto tako može stradati zbog slabe pokretljivosti crijeva, stoga se preporuča jesti namirnice koje su bogate prehrambenim vlaknima. U vodi su topiva neka vlakna (pektin iz voća), a neka nisu (celulozna ovojnica žitarica i ljuska mahuna).
Kod osoba koje boluju od Parkinsonove bolesti jako je važan unos tekućina tijekom dana. Potrebno je uzimati vodu u nekoliko gutljaja, u malim količinama tijekom cijelog dana. Najbolje je u tu svrhu vodu držati pokraj sebe ili staviti na neko vidljivo mjesto. Budući da s porastom životne dobi (iznad 60. godine života) dolazi do gubitka samog osjećaja žeđi, mogu se u tih osoba još prije, nego kod ostalih, pojaviti simptomi dehidriranosti: suhoća usana, ustiju, kože, spojnice oka, problemi sa znojenjem i zadržavanjem mokraće. Ukupna dnevno unesena količina tekućine obavezno bi trebala iznositi oko 2 litre.
Od vitamina preporučuju se dodatno uzimati vitamin C i E, a od minerala cink, magnezij i kalcij. Vitamin B6 čini se blagotvornim u kombinaciji s magnezijem, dok neke studije navode da taj vitamin smanjuje djelovanje dopamina koji se dodaje kao lijek. Možda je najbolje posegnuti za manjim količinama B-kompleksa, ili uzeti jednom dnevno napitak u kojem je sadržaj B-kompleksa značajan.
Izvor:plivazdravlje.hr
