• Naslovnica
  • Aktivnosti
  • Naše priče
  • ‘Za brak Tita i Jovanke odgovoran sam ja: iz Vrhovnog štaba su tražili da iz ženske čete pošaljemo pismenu i pametnu curu, pa sam predložio nju’
Naše priče

‘Za brak Tita i Jovanke odgovoran sam ja: iz Vrhovnog štaba su tražili da iz ženske čete pošaljemo pismenu i pametnu curu, pa sam predložio nju’

Juraj Đuka Hrženjak – vršnjak stoljeća. Čovjek koji je odrastao s uzbudljivim 20. stoljećem i bio sudionik mnogih velikih i ključnih događaja hrvatske povijesti danas radi stoljetnu bilancu svog života.

– Prošao sam zbilja puno toga, i sreće i straha sam se “nauživao”, odrastao, učio se i stjecao iskustvo u možda najgorim vremenima, koja su bila istodobno i velika i mizerna. Gledao ljudsku hrabrost i ljudski šljam. Često se pogledam u ogledalo i pitam ono što me mnogi danas u mojoj 102. godini pitaju: “Đuka, je li ti to sve trebalo? Je li ti nečega žao?” I odgovaram: “Ne, ne bih mijenjao svoj život, premda mi bude teško kada vidim što se danas događa i kako se želi promijeniti povijest i činjenice. I najgore mi je kad vidim kako se pljuje po djedovskim grobovima i naporima” – kaže nam u dahu Juraj Đuka Hrženjak, nekadašnji zagrebački ilegalac, partizan, sudionik ZAVNOH-a, sudac Ustavnog suda SR Hrvatske, suborac Ivana Šibla, Vece Holjevca, Andrije Hebranga, Jovanke Budisavljević, Franje Tuđmana, Jakova Blaževića, Kate Pejnović i “mnogih drugih koji su se borili i dali živote za ideale slobode i neovisnosti”, reći će, dok i danas ispija svoj omiljeni štok i pušta dugi dim cigarete. – Šta ćeš, pušim od najranije mladosti – smije se dok ponovno uzima cigaretu koju obavezno “lizne”.

Zagreb, 020518.
Presnimka fotografije iz obiteljske arhive Juraja Hrzenjaka.
Na fotografiji: Juraj Hrzenjak kao direktor Politicke skole 'Josip Broz Tito' u Kumrovcu.
Presnimio: Boris Kovacev / CROPIX

CROPIX

– To mi je ostala navika još iz partizana, kada je duhan bio rijedak, pa bismo ga navlažili kako bi nam užitak dulje trajao – kaže veselo Đuka. Priznaje da mu je i danas ta odrednica “partizan” draga. – To me je odredilo, a danas kada vidim kako nas žele omalovažiti, pa i diskreditirati, još sam ponosniji na nas partizane, premda mi je nekad žao što sam to morao doživjeti.

Đuka Hrženjak živi u malom dvosobnom stanu na četvrtom katu u zgradi bez lifta.

– A znaš da sam trebao biti svećenik. Već sam se pripremao za fratra. Moji su bili vrlo pobožna obitelj, kao uostalom i Titova – smije se veselo Đuka. Odmah se prisjetio kako je, na iznenađenje patera Svetozara Rittiga, vijećnika ZAVNOH-a, jednog od, kako kaže, mnogih svećenika koji su se priključili partizanima, pozdravio s “Hvaljen Isus”, na što je ovaj odgovorio: “Vazda budi, a zar i vi komunisti tako pozdravljate? Bude nešto od vas komunista kad tako pozdravljate!” rekao je veselo velečasni Rittig. Ja sam mu odgovorio: “I od vas velečasni kad ste došli k nama!”

Crkva prešućuje župnike u NOB-u

– Kad smo se već dotakli Crkve, mislim da oni doprinose toj nesnošljivosti koja danas vlada u našem društvu i žele prevariti povijest. Zašto prešućuju velečasnog Rittiga, kao i doslovce stotine župnika koji su se priključili NOB-u jer su vidjeli što se događa u ratu s Hrvatskom te da su ustaše samo koljači i ništa više – kaže zabrinuto Đuka Hrženjak.

Zagreb, 020518.
Presnimka fotografije iz obiteljske arhive Juraja Hrzenjaka.
Na fotografiji: Juraj Hrzenjak za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Presnimio: Boris Kovacev / CROPIX

CROPIX

Juraj Đuka Hrženjak rodio se 10. ožujka 1917. godine u Negovcu kod Vrbovca, u danima Prvog svjetskog rata, ni mjesec dana nakon što je pao i ruski car Nikolaj. – Moj otac je bio šuster, ali puno smo se selili zbog nedostatka posla, tako da sam od najranije mladosti naučio što je to neimaština, nepravda i borba za golu egzistenciju – kaže Hrženjak. Još kao srednjoškolac u Zagrebu uključio se u lijevi napredni pokret. Dijelio letke po Zagrebu, održavao kružoke iz marksizma. Drugi svjetski rat dočekao je u banskoj upravi za poljoprivredu kod književnika Slavka Kolara.

– Sjećam se da sam s Ivanom Šiblom i Lutvom Ahmetovićem u Jurišićevoj gledao ulazak Nijemaca u Zagreb. Upravo su bili proglasili NDH. Gledao sam ljude. Neki su bili zabrinuti, neki su pak bacali cvijeće na tenkove. Očekivali su promjene jer je ona bivša Jugoslavija bila nepodnošljiva – prisjeća se Hrženjak. Lutvo me upozorio da ne upadam u oči, kako me ne bi uhapsili. Inače, Tito i Ranković bili su nešto dalje od nas na Trgu bana Jelačića, ali ih tada nisam poznavao – kaže Hrženjak.

– Ustaše nisu “ni časak časili”, počeli su hapsiti Židove i Srbe već prvog dana nove države, i to kako bi se dokopali njihove imovine. Pljačka i ubijanje najobičnije, nikakvu državu nisu gradili, nikakvo hrvatstvo, nikakvi ideali, kakva država, kakvi bakrači – ljutito kaže Hrženjak. – Strašno, ako je kod nekoga i bio ushit da smo dobili državu, oni su se pobrinuli da već drugi dan ljudi kažu pa što je ovo, samo ubijanje i otimačina. Pa oni su do srpnja 1941. u Jadovnu pobili oko 30 tisuća ljudi. Naime ustaše i NDH nisu čak ni totalitarni režim, oni su samo klanje koje su započeli odmah, a da nisu ni pokušali ustrojiti “državu”. Ni tad nisam, kao što ni sad ne mogu razumjeti one koji u NDH vide neki iskaz hrvatske državnosti. Užas! – kaže Hrženjak.

– Zbog toga nije ni preostalo ništa drugo nego da se odupremo rasnim zakonima, progonima, zločinu, a kad su još Mussolinija “počastili” hrvatskim teritorijem – Dalmacijom i otocima – koji smo onda mi partizani vratili u Hrvatsku, mislim da više ni kod koga nije smjelo biti dileme. Tko je prešao preko toga snosi odgovornost, jer mi smo nudili opciju da se Hrvati iskažu, da pokažu da se bore za pravdu i slobodu i svoju i svojih susjeda Srba i Židova, i bome jesu – na kraju rata Hrvata je bilo najviše među partizanima – kaže Hrženjak. Po njemu su Hrvati položili taj veliki ispit savjesti, a sada razni ljudi bez savjesti pokušavaju to osporiti. – Ružno je to i antihrvatski – kaže Hrženjak.

Zagrebački fakin Šibl

No prije odlaska u partizane bio je obavješ­tajac. – Da, bio sam i špijun – smije se. Naime, NDH je od Odjela za poljoprivredu napravila odmah ministarstvo agrara, a on je na preporuku Slavka Kolara, našeg velikog književnika, postao šefom kabineta državnog tajnika Pavla Cankija. – Iako sam odmah htio napustiti ministarstvo, u partiji su odlučili da ostanem kako bih skupljao potrebne podatke. Nije bilo lako. No tada sam vidio što su ustaše. Jozo Dumančić kao ministar i Canki nisu se uopće bavili svojim poslom. Bili su to, nažalost, neuki i bahati ljudi, koji su mislili da je bit hrvatstva u uništavanju Židova, Srba i Hrvata koji nisu s njima. Bilo je zbilja opasno i mučno raditi tamo, pa sam želio što prije u partizane – kaže Hrženjak. Navodi kako je Partija jako dobro organizirala ilegalni rad u Zagrebu, koji je počeo od prvih dana rata.

– Bilo je dosta naših ljudi po ustaškim institucijama koji su obavljali obavještajni posao, a ilegalni rad je bio na vrhuncu. Bili smo podijeljeni po kružocima ili ćelijama, po pet-šest ljudi. Tako da smo se znali nas par međusobno, i to čak ne po imenu, kako u slučaju da nas uhapse ne bismo išta izdali. Bio je jedan koji je bio veza s nekom drugom ćelijom i tako. Kad bih, recimo, susreo Šibla ili Lutvu na ulici, ne bismo se ni pozdravljali. Šibl i Lazo Vračarić izvršili su prvi napad na njemačke oficire u Zagrebu, kod kina Mosor, na ljeto 1941. godine – prisjeća se Hrženjak.

– Šibl je bio pravi zagrebački fakin. Hrabar, vrckav, šarmantan, pošten, pravedan – priča Hrženjak. Njegova su sjećanja primjer “ratne proze”, šteta što mlađe generacije i ne znaju tko je on, a kamoli da se u školama, što bi trebalo, uči o njegovim ratnim dnevnicima – sjetno kaže Hrženjak.

Hrženjak u partizane odlazi krajem 1941. godine u Liku, odakle mu je bila žena.

– U Zagrebu mi je bilo sve opasnije, pogotovo u ministarstvu, a kada sam javio da ustaše spremaju operaciju pogroma nad Srbima na Petrovoj gori, bilo je vrijeme da “nestanem” – kaže. Odlazi u Liku u selo Čitluk, gdje hvata vezu s partizanima. – U početku je bilo teško. Bilo je veliko nepovjerenje, pogotovo među Srbima koji su u strahu od ustaške kame prema svakom Hrvatu bili sumnjičavi. Shvaćao sam tu situaciju i bilo je posla da objasnimo i Srbima i Hrvatima da smo mi vojska i pokret koji se bori protiv zla fašizma i ustaštva.

Hrženjak se sjeća kako se morao jako truditi da Srbe, nakon što bi partizani, recimo, ušli u neko hrvatsko selo, uvjeri da ne pljačkaju. – Stalno su govorili da oni samo traže svoje što su im ustaše oteli. Srbima smo morali objašnjavati da nisu svi Hrvati ustaše, a Hrvatima da im njihov susjed Srbin nije isto što i starojugoslavenski žandar koji ih je tukao – kaže Hrženjak.

– I bome polako, polako, ljudi su počeli shvaćati i prihvaćati – smije se Đuka Hrženjak.

– Znam da su i mene lički Srbi kao Hrvata dočekali sa sumnjom, a ni Hrvati mi nisu vjerovali jer su ustaše stalno govorili da su i Tito i partizani samo Srbi. Seljak je to, on uvijek dva puta preokrene prije nego što odluči, a posebno Likote, to je posebna sorta – smije se Đuka. Ratuje po Lici, Baniji i Kordunu. Ondje je upoznao Vecu Holjevca i sprijateljio se s njim.

– Taj je pak bio ludo hrabar, a kad ga vidiš, nikada ne bi pomislio da toliko srčanosti ima u njemu – kaže Đuka. – On je sa svojom jedinicom preobučen u domobrane upao u “zabarikadirani” Karlovac da oslobodi svog sekretara oblasnog komiteta 1941. godine. Napravio je zbrku među Nijemcima i ustašama i izvukao se iz grada, ali svog druga nije uspio spasiti jer su ga ustaše već prije ubile.

U jedinici gdje je bio komesar, II. ličkoj, postojala je “ženska četa” i bila je, priča, među njima i buduća Titova supruga Jovanka Budisavljević. Đuka se smije kako i on snosi dio odgovornosti za brak Jovanke i Tita.

– Tražili su iz Vrhovnog štaba prije svega pismenu i pametnu curu, pa sam ja predložio Jovanku – smije se Đuka – a što se kasnije dogodilo, ne snosim odgovornost – kaže i namigne. Prisjeća se kako je u Vjesniku napisao tekst o “moralnom odnosu partizana i partizanki”. Naime, jedno od glavnih ustaških propagandnih podmetanja bilo je da u partizanima vlada raskalašenost i da “spava svak sa svakim”, smije se Đuka i povlači dugi dim cigarete te s užitkom ispija kratki gutljaj štoka – “da lakše ide razgovor”. Upoznao je Andriju Hebranga. Bio je pravi obrazac komunista. Odlučan, pravedan i hrabar, kaže Hrženjak i nastavlja kako je za Hebrangovu smrt odgovoran Aleksandar Ranković, odnosno njegov pomoćnik Ćećo Stefanović, koji su mu podmetnuli te prevarili Tita.

Hrženjak priča kako je još prije rata upoz­nao Franju Tuđmana.

– Bio je mlađi od mene. Uvijek je bio ambiciozan, ali često i bahat, a puno toga može zahvaliti Titu, koji ga je kao svog Zagorca često protežirao – smije se Hrženjak, koji je s Tuđmanom radio u Generalštabu u Beogradu. – Dobro smo se poznavali, ali kada je postao predsjednik, nisam mu se obratio, premda mislim da sam kao njegov ratni drug možda i trebao. No dok je on bio, barem Tita nisu dirali, a sada čovjeku kojeg u svijetu smatraju jednom od najvećih heroja i legendi Drugog svjetskog rata ukidaju ulice i trgove, predsjednica uklanja njegovu bistu iz Ureda, koju je tamo postavio Tuđman. Hrvatska se proširila u njegovo vrijeme, postala razvijena industrijska i kulturna zemlja – kaže Hrženjak koji je nakon rata bio i u Puli u vrijeme kada se donosila odluka o pripajanju Istre Hrvatskoj.

– Talijani su željeli zadržati zapadnu obalu iste od Kopra i Umaga do Pule, ali zahvaljujući partizanima, Titu i našoj savezničkoj pobjedničkoj poziciji, Istra je ostala naša – kaže Hrženjak. – Tito je, bogamu, stvorio današnju Hrvatsku – kaže Hrženjak.

Tko je drugima branio da se bore?!

– Da, komunistička partija je vodila ustanak i borbu, ali tko je branio drugim strankama da se i oni uključe! Pa zašto nisu? A Partija je imala uspjeha jer je ilegalni rad “tesala” u godinama kraljevske diktature i s vrlo dobro organiziranim ljudima koji su vjerovali u ideale i ideju pravednog društva – kaže Hrženjak. Bio je i u ZAVNOH-u. Bilo je problema s prebacivanjem Vladimira Nazora preko Kupe na zasjedanje ZAVNOH-a. Hrženjak je organizirao njegov dolazak u Topusko. – Nazor je bio već star i bolestan, ali Tito je naredio da mora imati svu skrb, pa čak smo prebacivali i jednu kravu zbog mlijeka o kojem je bio “ovisan” – prisjeća se Hrženjak. – ZAVNOH je položio temelje današnjoj Hrvatskoj, u federalizmu za koji smo se tada zalagali – kaže Hrženjak. – Sjećam se, bilo je to posebno vrijeme, puno entuzijazma, ponosa i slave. Bio je tu cvijet hrvatske inteligencije. Nazor koji je još za života bio legenda, pa Ivan Supek. Imali smo glumačku sekciju, s kojom je radio Vjekoslav Afrić, pa zbor, likovnu sekciju, književni klub, Svetozar Rittig je održavao mise.

Navodi kako se sada uzdiže tragedija Bleiburga. To je, kaže, iskrivljavanje činjenica, a tamo su stradali, osim ustaša koji su okrvavili ruke, i mnogobrojni srpski i crnogorski četnici, pa nedićevci i ljotićevci te slovenski Rupnikovi belogardejci. A na samom Bleiburškom polju praktički nije ni bilo borbi ni poginulih.

– Suosjećam s nevinima koji su nastradali, ali zaboravljati sve ono što je bilo od 1941. do 1945., sav onaj teror, progone, logore, to je blasfemija – kaže Hrženjak. Naime, kada kažu da je rat trajao “deset dana dulje”, da ali ne zbog partizana, nego upravo zbog svih onih kolaboracionista koji se nisu željeli predati, nego su nastavljali borbu. Koliko je samo partizana poginulo kad je rat već završio – kaže Hrženjak. – Ne može se Bleiburg gledati izdvojeno od svega onoga što se događalo u ratu – kaže Hrženjak. Njemu, pripovijeda, danas teško pada to što se prešućuje Dan oslobođenja Zagreba 8. svibnja te što je današnja vlast “izabrala” Bleiburg, a nije pokrovitelj Dana pobjede, što je civilizacijski doseg kojem su Hrvati dali veliki doprinos, te su odbili biti pokrovitelj obilježavanja godišnjice bitke na Sutjesci gdje je najviše poginulo hrvatskih partizana, uglavnom Dalmatinaca. – Nije lijepo odbacivati one koji su se borili za Hrvatsku, za pravednu stvar i protiv pošasti nacifašizma – kaže Hrženjak, pa ustaje. – Slava svim mojim suborcima koji su ginuli za slobodu i pravdu – kaže sa sjetom u očima.jutarnji.hr

Related posts

Dirljive priče: Kako stari ljudi žive u ruskim staračkim domovima

NEMA NI RAČUNALO NI MOBITEL, ALI SU JOJ UVALILI DA PLAĆA NEOGRANIČENI INTERNET Umirovljenica Zdenka (91): ‘Rekli su mi da ću manje plaćati’

VRBOVEC: Stari pokazali kaj su jeli

Ostavi komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com