Blog Invaliditet

Trebate znati: veza između virusa Epstein-Barr i MS-a

Ono što znamo o MS-u i virusu Epstein-Barr virusu

Istraživanje objavljeno u časopisu Neurology, Neurosurgery i Psychiatry 1993. godine prvi je puta nagovijestilo vezu između virusa Epstein-Barr (EBV) i MS. Istraživači su otkrili statistički značajnu povezanost između zarazne mononukleoze – ili žljezdaste groznice – i MS-a, posebno kod onih kojima je dijagnosticirana u dobi od 17 godina.
Od tada, znanstvenici su naučili prilično malo o povezanosti dviju bolesti.

Što je virus Epstein-Barr?

EBV je oblik herpes virusa, humani herpesvirus 4, prvi put identificiran 1964. Infekcija prevladava – Centri za kontrolu i prevenciju bolesti primjećuju da se “većina ljudi zarazi EBV-om u nekom trenutku svog života.”
Centri izvještavaju da gotovo 90 posto odraslih nosi antitijela na EBV u svom krvotoku, što ukazuje na trenutnu ili prethodnu EBV infekciju. Virus se širi izmjenom tjelesnih tekućina, obično sline, a najpoznatiji je kao uzročnik infektivne mononukleoze, poznate i kao “bolest poljupca” ili “mono”. Mono se smatra zakašnjelom primarnom EBV infekcijom.
Simptomi EBV-a uključuju uvećanu slezenu ili jetru, grlobolju, otečene vratne žlijezde, umor, vrućicu i osip. Međutim, EBV ne uzrokuje uvijek vidljive simptome i mnogi koji se zaraze tijekom djetinjstva mogu ga zamijeniti sa virusnu infekciju.
U međuvremenu, zaražena osoba može biti zarazna tjednima prije pojave simptoma.

EBV je prisutan samo kod ljudi

EBV ne prestaje, što znači da ne umire , već ostaje u tijelu u neaktivnom obliku. Problem je što se može ponovno aktivirati. Nakon ponovnog aktiviranja, ponovno postaje zarazan i može dovesti do ponovne pojave simptoma, posebno kod osoba s oslabljenim imunološkim sustavom.
Najbolji način da saznate imate li EBV je s pretragom krvi koja identificira njezina antitijela. Ako vam je dijagnosticiran EBV, najbolje je:
  • Koristite lijekove kako biste si ublažili bol i smanjili temperaturu.
  • Odmarajte se kako biste dopustili tijelu da se bori protiv infekcije.
  • Pijte puno tekućine.
  • Izlažite se jakoj sunčevoj svjetlosti.
  • Izbjegavajte ljubljenje drugih ili dijeljenje osobnih predmeta poput pribora za jelo, čaše ili četkice za zube.

Kako je EBV povezan sa MS-om?

Povijesno gledano, EBV ostaje visoko na popisu uzroka nastanka MS. Ostali osumnjičeni uključuju pušenje cigareta i nedostatak vitamina D.
Međutim, iako se pokazalo da ljudi koji su imali mononukleozu gotovo jetri puta vjerojatnije da će dobiti i MS, mnogi drugi koji su imali mono ne završavaju s dijagnozom MS-a.
To znači da samo EBV nije izravan uzrok MS, ali je jedan je od mnogih čimbenika koji, u kombinaciji sa njim, mogu dovesti do razvoja bolesti.

Koja su najnovija istraživanja o MS-u i EBV-u?

Istraživači vjeruju da sam EBV ne može dovesti do MS-a kroz slučaj mononukleoze, nego i posredno aktiviranjem druge virusne komponente: tihi humani endogeni retrovirus-W.
Također su otkrili da određene vrste MS terapije (rituximab, ocrelizumab i ofatumumab) mogu uspješno iscrpiti određene vrste stanica poznatih kao memorijske B-stanice, aza koje se zna da je stanište EBV-a.
Studija objavljena u Plos One u veljači 2018. utvrdila je da EBV može zaraziti više od B-stanica, uključujući astrocite i mikrogliju, bacajući važno svjetlo na patogenezu MS-a. Konačno, istraživanje sugerira da EBV ima utjecaj kada su u igri drugi okolišni ili genetski čimbenici te kao rezultat toga može oblikovati osjetljivost i ozbiljnost MS-a.
Nove strategije liječenja za MS uključuju potencijalne EBV-usvojene terapije T-stanicama i razvoj EBV cjepiva koje, ako se primjenjuje u djetinjstvu, može potencijalno iskorijeniti MS.

Mononukleoza – kako izgledaju simptomi “bolesti poljupca”?

Infektivna mononukleoza poznata je još i pod nazivima “žljezdana groznica”, “bolest poljupca” ili jednostavno – mononukleoza. Epstein-Barrov virus, uzročnik ove bolesti, najčešće se širi od osobe do osobe putem sline, no može se prenijeti i drugim tjelesnim tekućinama. Liječenje mononukleoze u principu obuhvaća snižavanje tjelesne temperature i mirovanje.
  • Epstein-Barrov virus – uzročnik mononukleoze
  • Kako se prenosi mononukleoza?
  • Od inkubacije do pojave simptoma mononukleoze
  • Dijagnostika mononukleoze
  • Liječenje mononukleoze
  • Kako spriječiti širenje mononukleoze?

Epstein-Barrov virus – uzročnik mononukleoze

U dječjoj dobi infekcija uzrokovana Epstein-Barrovim virusom obično je asimptomatska, a u mladeži i u odraslih javlja se sa simptomima infektivne mononukleoze.
Epstein-Barrov virus (EBV), široko rasprostranjeni virus iz grupe humanih B-specifičnih limfotropnih herpesvirusa, uzrokuje akutnu infekciju limfatičnog i retikuloendotelnog sustava, poznatu kao infektivna mononukleoza. U dječjoj dobi infekcija uzrokovana ovim virusom obično je nespecifična ili asimptomatska, a u mladeži i u odraslih javlja se sa simptomima infektivne mononukleoze ili “žljezdane groznice” (temperatura, povećani limfni čvorovi, upala ždrijela).
Osim u B-limfocitima, virus se razmnožava i u stanicama višeslojnog pločastog epitela ždrijela, u epitelnim stanicama vrata maternice, a može se naći i u sjemenoj tekućini i urinu. Kako B-limfociti kruže između pojedinih limfnih organa, zaražene B-limfocite ubrzo je moguće pronaći posvuda u limfnom tkivu, gdje se u principu nastavljaju razmnožavati.

Kako se prenosi mononukleoza?

Inficirane osobe povremeno izlučuju i prenose virus na druge osobe izravnim ili neizravnim kontaktom (preko ruku), a pretežito slinom.
Jedini domaćin virusa, koji predstavlja i izvor infekcije, jest čovjek. Inficirane osobe povremeno izlučuju i prenose virus na druge osobe izravnim ili neizravnim kontaktom (preko ruku), a pretežito slinom. Zbog veoma izražene osjetljivosti virusa na vanjske čimbenike, s posljedičnim gubitkom infektivnosti izvan ljudskog organizma, za prijenos virusa potrebit je blizak i neposredan kontakt, najčešće ljubljenje (“bolest poljupca”).
Iako se virus nalazi i u drugim sijelima, do danas nema jasnih dokaza prijenosa EBV-a spolnim putem ili mokraćom. Prijenos virusa transfuzijom krvi i transplantacijom koštane moždine bilježi se kao rijetka pojava. Velik broj istraživanja upućuje na povezanost infekcije EBV-om i razvoja malignih bolesti kao što su Burkittov limfom i nazofaringealni karcinom u Africi, kao i s limfoproliferativnim sindromima nakon transplantacije i u bolesnika s HIV-infekcijom.

Od inkubacije do pojave simptoma mononukleoze

Najčešće se infektivna mononukleoza očituje samo bezbolnim povećanjem jednog ili skupine limfnih čvorova na vratu bez povišene temperature.
Inkubacija infektivne mononukleoze (vrijeme od kontakta s virusom do pojave simptoma bolesti) traje od dva do šest tjedana. Ovisno o dobi bolest se može očitovati različito teškim kliničkim oblicima – od sasvim laganih, klinički neprepoznatljivih (supkliničkih) u dobi malog djeteta do teških oblika s visokom temperaturom u mladeži i u odraslih osoba.
U dojenačkoj i ranoj dječjoj dobi u većine inficiranih, čak i više od 90%, bolest prolazi klinički nezamjetljivo ili tek s blagim simptomima, što se pripisuje nezrelosti imunosnog odgovora i niskoj infekcijskoj dozi kojom se djeca obično zaraze neizravno putem kapljica sline na igračkama. Infekcijska mononukleoza je moguća, iako posve rijetka, pojava i u odraslih, čak i u osoba starijih od šezdeset godina, a izražena je produženim trajanjem vrućice i dugotrajnim (kroničnim) umorom. Najčešće se infektivna mononukleoza očituje samo bezbolnim povećanjem jednog ili skupine limfnih čvorova na vratu bez povišene temperature, a tek rijetko kliničkim oblikom obilježenim produženim (mjereno tjednima) trajanjem visoke temperature praćene iscrpljenošću i općom slabošću.
Umor, nevoljkost i glavobolja često prethode pojavi glavnih simptoma kao što su povišena temperatura, upala ždrijela i povećani vratni limfni čvorovi. Ovakva uobičajena klinička slika infektivne mononukleoze češća je u bolesnika u dobi od 15 do 24 godine i očituje se povišenom temperaturom u trajanju od 1 do 3 tjedna, naslagama na tonzilama (angina), generaliziranim povećanjem limfnih čvorova (limfne “žlijezde”) i povećanjem jetre i slezene.
Povećanje limfnih čvorova najizrazitije je na vratu i uz stražnji rub bočnog pregibača vrata (mišić sternocleidomastoideus). Limfni čvorovi obično su manje bolni i obostrano povećani, često s izraženim okolnim otokom. Također, iako manje često i manje izražajno, povećani limfni čvorovi se nalaze i u pazuhu i preponama. Osip je česta pojava u bolesnika koji su uzimali antibiotike, osobito u onih koji su uzimali amoksicilin i ampicilin. Pojava osipa je posljedica privremene i prolazne reakcije preosjetljivosti, a ne posljedica stvarne alergije na primijenjene antibiotike.
U većine bolesnika nastupa potpuno izlječenje, a u rijetkih mogu nastati komplikacije kao opstrukcija ždrijela i dušnika, hemolitička anemija, trombocitopenija, meningoencefalitis, ruptura slezene, teški hepatitis, miokarditis, upala pluća, kronični umor. Infekcija EBV-om ostavlja trajni imunitet, a povrat simptoma bolesti samo je iznimna pojava.

Dijagnostika mononukleoze

Velik broj bolesnika ima umjereno povišene vrijednosti transaminaza (tzv. “jetrene probe”) koje mogu biti deset puta veće od normalnih.
Dijagnoza infekcijske mononukleoze temelji se na pojavnosti kliničkih simptoma i znakova (vrućica, povećani limfni čvorovi, angina, povećana slezena) i rezultatima laboratorijskih pretraga (povećan broj leukocita, atipični limfociti, patološke vrijednosti aminotrasferaza). Za potvrdu dijagnoze izvode se serološke pretrage (nespecifična heterofilna i specifična EBV-protutijela). Tumačenje serološkog odgovora organzima na EBV nije uvijek jednostavno, pa ga shodno tome u dvojbenim slučajevima valja prepustiti specijalistima s iskustvom.
Četiri petine bolesnika ima biokemijske pokazatelje oštećenja jetrenih stanica, uz umjereno povišene vrijednosti transaminaza (tzv. “jetrene probe”) koje mogu biti deset puta veće od normalnih vrijednosti. U većini slučajeva je povišena i vrijednost laktat dehidrogenaze (LDH), također kao rezultat oštećenja jetrenih i limfnih stanica. Hepatits se kod mononukleoze javlja tek u 5% slučajeva, kad je praćen i povišenim vrijednostima bilirubina.

Liječenje mononukleoze

U osoba sa zdravim imunosnim sustavom se radi o samoizlječivoj bolesti koju prati potpuno ozdravljenje u 95% slučajeva.
Liječenje se sastoji prvenstveno u snižavanju visoke temperature i mirovanju.U obzir dolazi primjena lijekova za snižavanje temperature, lijekova za ublažavanje bolova, a valja paziti i na adekvatan unos tekućine. U bolesnika sa simptomima opstrukcije dišnog sustava, nastale zbog otoka sluznice ždrijela i tonzila, primjenjuju se kortikosteroidi. Također, preporuča se primjena kortikosteroida i u bolesnika sa značajnom trombocitopenijom i hemolitičkom anemijom. Antibiotici nemaju utjecaja na tijek infektivne mononukleoze, osim kada u ždrijelu dođe do razvoja bakterijske superinfekcije. U osoba sa zdravim imunosnim sustavom se radi o samoizlječivoj bolesti koju prati potpuno ozdravljenje u 95% slučajeva.

Kako spriječiti širenje mononukleoze?

U prevenciji nastanka i širenja Epstein-Barr virus infekcije primjenjuju se opće higijenske mjere, napose pranje ruku. Kao mjeru opreza valjalo bi izbjegavati dijeljenje čaša i ljubljene barem 2 mjeseca nakon povlačenja simptoma mononukleoze. Izolacija bolesnika nije zahtjevna. Do danas nije proizvedeno djelotvorno cjepivo; zapreku u njegovom razvoju predstavlja činjenica da virus koji uzrokuje mononukleozu proizvodi različite bjelančevine u litičkoj fazi (dakle dok se umnožava) i latentnoj fazi bolesti. Stoga do otkrića učinkovitog lijeka ili cjepiva, pridržavanje temeljnih načela prevencije spriječit će širenje ove infekcije.

 

 

Ivan Novak

Anketa

Smatrate li da za cijepljenje treba postojati mogućnost izbora?

Related posts

Moje putovanje sa MS-om je drugačije od tvog

Zakon privlačnosti kao „recept za ostvarenje snova“

PROSVJED U VUKOVARU…I MOJE KONTROVERZE

Ostavi komentar