Blog Društvo Naše priče

Starački dom kao najteža odluka za djecu

 

Ljubi bližnjega kao sebe samoga

Starački dom kao najteža odluka za djecu

Mnoge obitelji čekaju sa smještajem  svojih članova u dom za starije i nemoćne, ali kada se dogode  situacije  poput, prijeloma kuka, demencije, invalidanost i sličnih težih oblika  shvaćaju da im je dom jedina opcija, u kojoj će njihovi dragi,dao Bog, pristojno proživjeti ostatak svog života.

 

Ovo je sigurno najteža odluka svakog djeteta u njegovom životu. I sama kada se sjetim, svoju majku nikako ne bih mogla dati u dom. Bez obzira što su danas domovi sve kvalitetniji i mnogi se već smatraju kao solidnim hotelom, mislim da bi sve svoje napore usmjerila prema tome da je zbrinem kod kuće. Postoje tu mnoštvo osobnih razloga zašto je to tako. To je moja velika želja, no nisam sigurna da je  i njezina. Daleko je još do toga…Da se razumijemo, ona je još uvijek mlada.Čeka je barem još 30 godina života.

No da se vratim, nisu svi te sreće. Modernizacijski tokovi života nedopuštaju mladima na izbor (manjak vremena, ekonomske prirode, zdravlja,  loših odnosa, volje i štošta još…)

Sigurnost življenja u vlastitom domu socijalna je potreba svakog čovjeka i jedno od temeljnih ljudskih prava koje treba koristiti sve dok to čovjek želi i dok ima nekoga tko se može i brinuti po njemu, odnosno pomoći mu, jednostavno mu biti tu pri ruci, 24/7.

Znam da će jednom doći trenutak da moram razgovarati sa majkom o opciji staračkog doma,(nadam se da joj to neće biti opcija) ali će mi i pri svakom pokušaju, pa čak i pomisli, riječi ostati u grlu. Već je sada tako lokacijski daleko, a tada bi bila još dalje. Ipak, bi je voljela bi je imati kraj sebe. Voljela bi je njegovati. To mogu i želim, uza sve što radim. Možda će pritom biti i teško razgovarati o toj temi, i to upravo njoj.

 

Sve je to dio života, ali treba razgovarati. Nažalost, stariji ljudi nerealno vjeruju da mogu do kraja života brinuti o sebi. Takva je i moja majka. I takva je karakteristika zapravo samo pohvalna, ali do određene mjere. 🙂

Sjetimo se toga, i da mnogi roditelji kriju svoje zdravstvene probleme od djece, ne želeći ih plašiti na taj način. Ipak, ako im pokažemo da se trudimo i da iskreno brinemo za njihovo blagostanje, promijeniti ćemo i njihovo razmišljanje.

 

Odluka za odlazak u dom

Inače, ako se odlučite svoje roditelje smjestiti u starački dom,  vrlo je važno da se svi članovi obitelji u tome  slože i da budu jednoglasno na istoj strani. Dovoljno je samo jedno nezadovoljno dijete ili unuk da pozove roditelja kako bi on  ostao u kući i cijela priča oko preseljenja pada u vodu.

Razlozi za to mogu biti razne prirode. Od pitanja razno raznih usluga u domu, posebne prehrane, serviranja hrane u sobu, nužnost o stalnoj pomoći, njezi, pranju, empatičkoj brizi, socijalizaciji, usluga fizioterapeuta i drugim posebnim potrebama uvjetovanim zdravstvenim stanjem korisnika. Da to nije mjesto samo za umiranje i laku zaradu ili je to ipak mjesto dobrog i kvalitetnog doma, drugog ugodnog doma za moju majku, vašu majku, baku.

 

 

Dragi moji, bez obzira na to da li ste obećali da nikada nećete smjestiti svoje roditelje u dom za starije i nemoćne, razmislite što je najbolje za Vaše roditelje u tom trenutku. Razgovarajte s njima. Pitajte ih što oni žele? Pobogu, svi želimo isto. Nema tu neke bitne razlike. S kime god da sam pričala od starijih osoba svih ovih godina svi mi želimo isto. Dostojanstven život za sve gdje god da se nalazimo.

Da li im van doma zaista možete omogućiti  svu potrebnu zdravstvenu njegu i socijalnu pripadnost a da ih istovremeno i posjećujete?  Vrlo je važno posjećivati naše stare.

 

Posjeta naših najmlijih u domovima

U mnogo godina mojih posjeta staračkom domu u Crnatkovoj ulici, u Zagrebu, doživjela sam mnoge lijepe ali i manje lijepe trenutke.  O domu ništa loše. Ali, ništa tako loše kao saznanje da mnogi uopće ili rijetko kada posjećuju svoje roditelje! Sramota! Tužno. Prebolno.Ta oni su vaši roditelji, vaša krv, mnogi bespomoćni.To je jako veliki problem našeg društva. Ostaviti svoje drage roditelje u domu i ne brinuti o  tome kako im je i što trebaju. Oni nas još uvijek trebaju. Sasvim je sigurno da ćemo te teme otvoriti  još mnogo puta.

Posjećujte svoje najmilije u domu. Oni žude za time. Nebi vjerovali koliko. Zahvalite im za sve što su učinili za vas u životu i budite im pri ruci. Najgore je kada osoba ostane  sama, daleko od svojih najmilijih. Jedno s prijatelji ali nešto drugo je kada ti dođe tvoj dragi sin ili kćer a još bolje unučica i  kada joj baka ili djed, mogu pričati divne pričice, ili možda obratno. To su posebni prelijepi trenuci i oni to žele. Vidjela sam vlastitim očima da je i neposjećenost naših starih u domu izuzetno visoka. Kakvo to čovjekovo srce treba biti da ne ode najmanje jednom tjedno svojoj majci ili baki, djecu i pogleda to staro čeznutljivo, ponekad sretno, dobro, ponekad bolesno, nepokretno biće koje te podiglo na noge i bilo uvijek uz tebe.

Čovječe, sjeti se danas svog djeteta i osjeti te samo pomisli kako se oni sjete  na isti način  Tebe! Ništa drugačije nije. Puno je srce ljubavi…

 

Vi ste sigurno dva od tri događaja u životu  koja će im ostati u najljepšem sjećanju. Nemojte im situacije činiti još težima. Dodirnite ih, grlite ih, primite ih za ruku i pričajte ili se samo u tišini gledajte.

I na krju dolazimo i do onog vječnog pitanja…Svi ćemo umrijeti, a nitko unaprijed ne zna kako to zapravo izgleda. Kako vi razmišljate o smrti? Taj odgovor je u vama…Jednostavno, darujte im mir.

 

Prije negoli odlučite svoje roditelje smjestiti u dom, dobro istražite, provjerite da se sigurni i mirna srca. To će biti njihov drugi dom. Ne brzajte. Starački domovi nisu zmijske jame, već zapravo druga kuća u kojoj možete samo produžiti život svojim najmilijima. Bez obzira što je prilagodba najteži proces shvatite ga kao sredstvo za postizanje višeg i bogatijeg cilja jer mnogi tek tada obogate svoj život.

 

Neka ti je sretan put polazniče.

Ljubav je jača i od same smrti!

 

 

 

Related posts

PARLAMENTARNI IZBORI 2016.

Poljska spustila starosnu granicu za mirovine!

Vesela proslava 102. rođendana vremešne bake Ane u Rezidenciji Kastelan

1 komentar

Slavica 10/04/2018 at 11:49

Prekrasna priča, puna ljubavi.
Moja mama je do kraja života živjela sa mnom.
Znam da bi bila jako tužna da je otišla u dom.Ne ću reći da sam je “dala “u dom jer to me i najviše smeta kod tih odluka.
Ja sam sada isto u poodmaklim godinama i ne bih željela da me netko “daje” u dom i određuje kada ću i kamo otići.
Jer, na pr., kao što sam nedavno čula, obitelj je željela prodati stan, pa su odlučili mamu poslati u dom.
Kad je dođu posjetiti ona uvijek pita ,jeste li došli po mene.
Ona sama ne odlučuje o svom životu i ne može se vratiti u svoj stan iako to želi.
Dakle, ne želim da me se “daje” to ću ja odlučiti sama kada ću vidjeti da se više ne mogu brinuti sama o sebi.
Nikako ne ću dopustiti da budem na teret svojoj obitelji.
Otići ću sama, kada ću vidjeti da je to potrebno.

Odgovori

Ostavi komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com