"> ŠPIČOKLINKA - Treća dob i 50+
">
Blog Literarni kutak za starije

ŠPIČOKLINKA

 

Nika je zadihano dotrčala do taksija. Taksist je ubacio njena dva kovčega u prtljažnik i krenuo. Konačno, hvala Bogu, puhnula je nervozno. Cijeli je put pretrčala.

Opet je kasno krenula iz stana, nije dočekala bus. Od nervoze nije mogla čekati da naiđe taksi. Shvativši da će propustiti let za Mostar, pokupila je svoja dva, srećom manja, kofera i jurnula niz ulicu, pričekala na semaforu na zeleno svjetlo, prešla križanje i još 200 metara trčala do stajališta taksija.

”O, da baš sam morala obuti štikle, mislim štikle za putovanje. I to najbolje, najnovije, jedine s potpisom.”

Došlo joj je da sama sebe ispljuska. Zavrtjela je glavom.  Bakrenocrvena kosa padala joj je niz leđa, profinjeno, u valovima, zanosno i privlačno. Bila je ponosna na svoju izrazito gustu, prirodno valovitu kosu, pa je njezi kose pristupala odgovorno i temeljito, što se ne bi dalo zaključiti i za ostale aspekte njena života. Osobito na organizaciju.

Organizacija – nula bodova. Dobro da se zaposlila kao vanjska suradnica modnog časopisa. Pisala je članke o psihologiji, kratke priče, odgovarala na pitanja… Koja bi ja super organizatorica vjenčanja bila? Prasnula je u izrazito glasan i nesputan smijeh i time zbunila taksista.

“Malo ste se opustili gospodjice?” – Začula je duboki, muški glas, koji je pripadao začudo taksistu.

Nije ga dosad ni pogledala. Prosijed, dobroćudnog lica i vragolastog sjaja u očima. Lice čovjeka zadovoljnog svojim poslom, na brzinu je zaključila. Ne, nije se namjeravala upuštati u dijalog s taksistom. Nakon kraćeg razmišljanja odlučila je, a zašto ne? Trebam malo otpustiti kočnice.

”Da, jesam. Putujem u rodni grad. Tamo nisam bila 10 godina”.  – Samu sebe je iznenadila otvorenošću svog odgovora.

”Lijepo, ubrzo stižemo. Želim s Vama podijeliti jednu svoju teoriju, samo me saslušajte i sami procijeniti je l’ teorija drži vodu.”

Vozio je sporije jer smo se približavali kružnom toku.

”Obratite pažnju na prolaznice, doprlo je do mene.”

Ok. koji moron, na trenutak joj je proletjelo kroz misli, ali poslušat će.

”Vidite li onu plavu ženu? Mlada je, ima na sebi plavi baloner, crne hlače i u ruci nosi veliku smeđu torbu?”

”Prekrasnu smeđu torbu” – mislima je dopunila. Pogledala je u pokazanom smjeru i primijetila mladu, ne tako zgodnu, iako visoku i vitku ženu, kako žustro hoda.

”Iiii? Šta s njom?”

”Pogledajte izraz lica. Dosadan, bez osmijeha, bez naznake da se ikad pošteno nasmijala.”

Nika nije stigla detaljno proučiti izraz lica mlade žene.

”Ova mlada žena pripada kategoriji pizza, zapne ti za oko, ali brzo ju zaboraviš. Kao pizza u lokalnoj pizzeriji, čim pojedeš zaboraviš šta si jeo. Kužite?”

Ne baš, ali to je nije spriječilo da kimne potvrdno. Prošli su kružni tok i nakon par kilometara zepeli u gužvi.

”Sjajno!!!” – Uzviknuo je taksist.

Poželjela je sočno opsovati. Što je tu sjajno? Kasni. Ako zakasni na let, bit će dosta lanačanih rekacija…

”E, obratite pažnju na djevojku lijevo, upravo će proći na pješačkom prijelazu.”

U vidokrugu se pojavila mlada crnokosa djevojka, smuki ajs, crveni ruž, crveni lak, crvena haljina, prekratka, preduboki dekolte, kratka zelena jaknica i crne cipele s izrazito visokom štiklama.

«Dramatično” – izletjelo joj je prije nego je stigla razmisliti.

”Da, upravo dramatično. To je druga kategorija žena, takozvane pizzoke, dramatične, glasne, nametljive, često nekulturne, žrtve prvog dojma, ne možeš ih ne primijetiti, ali ubrzo poželiš svoj mir. Kao pizze s puno okusa, međusobno se nadopunjavaju, prvi zalogaji su senzacionalni, ali ubrzo poželiš nešto prizemnije, mirnije, nešto s više harmonije i sklada, manje proturječnosti. Kužite?”

Ovaj put je slijedila  misli o teoriji.

Eee, sad ju je zainteresirao. Koja je treća kategorija? Pitala se se nagađajući, i pokušala slijediti njegovu deklinaciju, hmmm… Ne ide. Već su bili jako blizu zračn luke.

”A treća kategorija?”  Pogledala je ulijevo, nitko se nije isticao, pa onda udesno, također.

”Ne trudite se gospođice, mademoiselle ću pokazati na kraju. Ovaj put prvo objašnjenje. Treću kategoriju sam nazvao špičoklinka. Ne znam zašto, bio je to trenutak dobre inspiracije. Dakle, to su vitke-punašne, visoke-niske, nevažno, skladno se odijevaju, ali ono što najviše plijeni pažnju je njihova nonšalantnost, toplina, vedrina, osmijeh, empatija, inteligencija. Imaju izgled s dušom. Koja kad te jednom osvoji, kad jednom uđe u srce, nikad ne izađe. To je kao posebno dobro jelo koje možeš jesti stalno, uvijek ima senzacionalan okus, ponekad malo i običan, ponekad osobit, ali uvijek jednako oduševi, bez obzira na sve, uvijek se tom jelu vraćaš.”

”Već smo stigli” – razočarano je pomislila. – ”Tko je ta špičoklinka, rijetki primjerak treće kategorije?”

”Ne ljutite se gospođice, što sam žene razvrstao po kategorijama i usudio se uspoređeivati ih s gastronomijom. Već ste pogodili, pravi sam hedonist i gurman. Svaka je žena prekrasna na svoj način, ali  jedno znajte prije nego pojurite do aviona koji će vas vinuti u visine i spustiti u rodni kraj, Vi ste rijedak primjer špičoklinke, to se vidi na prvi pogled i tko god je uzrok te tuge u vašim lijepim zelenim očima, manite se ćorava posla. Izbacite ga iz života.”

”Adam” – odmah joj je sinulo. Zadnja svađa nije završila dobro.

”Već vidim kako bi te oči zračile da ste sretni.”

 

 

 

 

 

 

Janja Kalfić, magistra Pedagogije. Piše pjesme, kratke priče, eseje i kratke prikaze pročitanih knjiga. Piše na hrvatskom jeziku na njemačkoj adresi. Pisanje je način života za nju. Voli prirodu i ljude čije oči sjaje, koji donose sunce i svjetlst ljudima oko sebe.

Smatrate li da za cijepljenje treba postojati mogućnost izbora?

Povezane vijesti

Pjesma za Guinessovu knjigu rekorda!

Administrator

Grupa glazbenika “Miris čempresa” Udruge umirovljenika

Administrator

Mi to možemo! No, da li baš moramo?

Administrator

UVIJEK OD POMOĆI

Administrator

Nakon 65. postala je poznata u literarnom stvaralaštvu

Administrator

LJUDSKI JE IMATI MANE

Administrator