• Naslovnica
  • Aktivnosti
  • Naše priče
  • ‘Psovala sam život, mama mi umire…’: dirljiva priča djevojke čija je majka oboljela od raka kad je njoj bilo samo 13 godina i nakon šest ciklusa kemoterapije uspjela pobijediti malignu bolest
Naše priče

‘Psovala sam život, mama mi umire…’: dirljiva priča djevojke čija je majka oboljela od raka kad je njoj bilo samo 13 godina i nakon šest ciklusa kemoterapije uspjela pobijediti malignu bolest

 

Ivana Kalogjera je osmislila veliki projekt potpore ženama oboljelima od malignih bolesti. Kako bi pružila utjehu tisućama onih koji se bore s karcinom, skupila je 107 priča oboljelih, a mi vam izdvajamo jednu od njih.
Marjana je djevojka koju je jako pogodila majčina dijagnoza, ali na kraju se SVE dobro svršilo. Pročitajte dirljivu priču hrabre Marijane Kraljević.

“Imam rak.” Dvije riječi koje su mi dugo odzvanjale u ušima i glavi.
Kako? Pa to se događa u filmovima. Radnja filma je predvidljiva: sretna obitelj u kojoj mama dobije rak. Ali, ja nisam u filmu! Kako onda čujem mamu da govori teti Višnji kako ima rak? Ne, ne, krivo sam čula. Pa valjda bi mi rekla… Ulazim u sobu i čekam da završi razgovor. Zna da sam čula, ali nije znala kako curki od 13 godina reći da ima rak dojke s metastazama i da kreće na šest ciklusa kemoterapije od koje opada kosa, a potom i na 32 zračenja? Možda preživi, a možda i ne.
Scenarij u mojoj glavi. Umjesto da pričam mami o nesretnim mladenačkim ljubavima, o prvoj menstruaciji i maskari za oči, u mojoj se glavi vrti onaj predvidljivi film – ćelava mama koja povraća od kemoterapija, tata koji skuplja raspadnutu obitelj, moja tri godine starija sestra, djed i ja. U tom trenutku mrzila sam sve. Teška riječ, ali tada je to bila istina. Glup život. Osim što ja idem za dva mjeseca na operaciju srca, sad i mama ima rak. Fuj, kako glup život.

Razdoblja između mamine operacije i prve kemoterapije ne sjećam se. U glavi mi je samo scena mame kako se vraća s kemoterapije i mene kako čekam da povraća. Gle čuda, ona jede, i to onako, rekli bismo u žargonu – „halapljivo“. Ne povraća i kosa je na mjestu. Sretna sam.
A onda je došla druga kemoterapija. Pad prvog pramena kose i moj raspad. Shvatila sam da moja mama ima rak i da umire. Kaos. Skupila sam komadiće i zamolila mamu da samo pokušamo izbjeći da je ne vidim sasvim ćelavu, to ne bih mogla. Ako to vidim, znat ću da umire.
Kad se samo sjetim koliko se mučila pod turbanom i perikom. Bila sam sebična, ali u tom trenutku bolje nisam znala. No, jednom sam naišla dok se gledala u ogledalo onako ogoljena, tužna, raspadnuta i ćelava. Odjurila sam stepenicama i plakala danima. Psovala sam život, mama mi umire…
Ne, nećemo to dopustiti. Preuzela sam sve kućanske poslove, složila sve petice u školi i o raku se nije pričalo. Odnosno nije se pričalo o tome kako će ona umrijeti, već kako će tek nakon svega živjeti.
Moj topli savjet: ako imate člana obitelji koji boluje od raka, ponašajte se kao da je sve u redu, olakšajte mu i učite iz loše situacije. Naučite da je život jedan i da postoji ta mala sitna beštija koja odnosi živote, ali i daje lekcije.
Mogla bih knjigu napisati o raspadu jedne sretne obitelji koja se nakon svega skupila i postala još sretnija. Mama je ozdravila, i u listopadu će slaviti 20 godina pobjede nad bolesti. Svakih šest mjeseci vadi tumorske markere i svi strepimo, a kad dođu super nalazi, našalimo se da je ni rak nije ubio.
Mama je moj junak. Pisala sam o njoj u gimnaziji na temu „Junak našeg doba“. Znate onu knjigu Ljermontova? Dok su drugi pisali o političarima, glumcima i pjevačima, ja sam pisala o mami. Nije li ona veći junak od političara? Ne znam kako je ona prolazila kroz kaos i je li ga ikada prošla do kraja. Mislim da je njoj bilo gore zbog nas nego zbog sebe, jer mama je mama.
Ja se svake godine kontroliram jer spadam u rizičnu skupinu i svaki put u ordinaciji minuta traje kao godina, ali trenutak kad saznam da je sve u redu… vrijedi milijun dolara!
Završila bih citatom s jednog portala, odlomkom koji je sročio mamin doktor (ovim putem mu zahvaljujem za čudo): ‘Davno sam čitao knjigu Watsona i Cricka, dvojca koji je dobio Nobela za otkriće DNK. U njoj je jedna misao francuskog filozofa Pierrea de Chardina: “U životu postoji samo jedan zadatak, a to je naučiti voljeti. U životu postoji samo jedna sreća, a to je znati voljeti.”
Volim te dvije rečenice. Bio sam mlad kad sam ih pročitao, ali ostavile su traga na cijeli moj život. Tu nije riječ o ljubavi prema ženi, riječ je o ljubavi prema čovjeku. Prema mojem pacijentu’.
S ljubavlju,
Marijana

‘Nismo same’

Novinarka Ivana Kalogjera jako dobro zna kako je to kada vas dijagnoza maligne bolesti prekine u normalnom životu, probudi vas iz kolotečine u kojoj su vam se sve brige vrtjele oko posla, prijatelja, obitelji, a onda je jedina briga postala – kako preživjeti. Kako bi olakšala patnju svim ženama suočenima s teškom dijagnozom, ali i članovima njihovih obitelji, pokrenula je stranicu “Nismo same” (*www.nismosame.com <http://www.nismosame.com>*) gdje žene, djevojke iz Hrvatske, ali i regije, mogu pronaći utjehu.
– Tijekom 2015. godine dobila sam dijagnozu – rak dojke. Prošla sam šesnaest kemoterapija i brojna zračenja, a dojke su mi otklonjene. U to vrijeme sam bila savjetnica u ministarstvu, najprije u vrijeme Željka Jovanovića, a potom i Vedrana Mornara. I onda mi je usred sve te moje muke liječenja istekao ugovor o radu za ministarstvo koji nije produžen. Možete misliti kako mi je bilo: na leđima tako teška dijagnoza, bez posla, primanja…
Uhvatila me depresija, nezadovoljstvo jer teško je kad ste zdravi, a ne radite, a zamislite kada ste zatvoreni u stanu, borite se s bolešću, a nemate posla, nemate sigurnost… – priča nam Ivana.
– I onda se nešto promijenilo – zatražili su iz jednog zdravstvenog časopisa da napišem dnevnik svoje bolesti. Neko vrijeme sam se premišljala, jer ipak trebaš otkriti svoje neke intimne detalje, razotkriti se svima. Ali pristala sam jer sam htjela maknuti stigmu s bolesti, jer rak se može dogoditi svakome. I onda sam, nakon što je moj dnevnik objavljen na Institutu za tumore, kao i na ulici, dobila jako puno reakcija žena koje su prošle isto što i ja, moja priča im je pomogla da barem malo lakše prođu kroz tu svoju tešku dijagnozu.
Sjećam se kada su mi rekli da imam rak odmah sam otišla na internet, ne da bi tražila neke stručne članke, nego da pročitam priče običnih ljudi o njihovoj borbi; što ih je osnaživalo na njihovom putu, pomagalo im da prežive jer mi je u to vrijeme trebala utjeha ljudi koji prolaze ili su prošli isto što i ja. Ali takvih priča je bilo jako malo – kaže Ivana, koja je tada odlučila nešto poduzeti, otvorila je stranicu “Nismo same” (www.nismosame.com).
– Tamo sam počela objavljivati priče hrabrih žena o njihovoj bolesti. I onda je krenulo izvan svih očekivanja, tako da smo do sada objavili 107 priča iz Hrvatske, ali i susjednih zemalja. Preko stranice želim i senzibilizirati društvo za onkološke bolesnike koji su pobijedili bolest, jer kod nas nema programa, brige za ljude koji su prošli put od dijagnoze, zračenja, kemoterapije, operacija. Ostavljeni su da se pobrinu sami za sebe. Jedno napredno društvo ne bi se trebalo tako ponašati prema bolesnim, a i onim ljudima koji su na putu ozdravljenja – navodi ta novinarka.slobodnadalmacija.hr

Related posts

Zašto (ne)volimo grad koji teče?

O izgubljenom optimizmu

‘Muž me ostavio, a rat uništio. Imam i rak, ali ne predajem se’

Ostavi komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com