Ekologija Zeleni vrt

Probudio sam se prije zore i krenuo u polje. Dao sam sve od sebe, ali bakice su me svejedno prešišale.

Autor: tnative
Rano jutro, nešto prije šest. Sunce jedva da je izašlo, a mi već hitamo prema Svetoj Nedelji. Dva milenijalca, jedna misija: Istražiti što više okusa zavičaja u što kraćem vremenu. Simpatični dvojac braće Oršić na nogama je još od četiri ujutro. Možda i ranije. Ne znaju. Sezona je, vremena za predah jednostavno nema. Ne štede sebe, neće ni nas. Vode nas odmah u polje

Ispred nas Ivica Oršić u svom quadu. Pokazuje nam put zasada nakon što nas je počastio ranojutarnjom kavom. Kafić u Strmcu Samborskom bio je već i prije sedam ujutro iznenađujuće živahan. „Ovo je jedini luksuz koji si priuštimo tijekom sezone. Jedna kava prije posla“, pomalo će sramežljivo vlasnik najvećeg OPG-a u svetonedeljskom kraju. „Dižemo se dobrano prije četiri. I tako čitavo ljeto. Naša sezonska shema započinje malinama u kasno proljeće, a završava, jednako tako malinama, u kasnu jesen“, nastavlja dok njegov mlađi brat rješava neke stvari oko transporta malina. Two man show. Oršići sve rade sami, od organizacije preko prodaje do transporta. Jedino pobrati ne mogu sami. A godišnji, u čudu ću. „Pa dogurali smo nakon svih ovih silnih godina do toga da si svatko od nas uzme po dva tjedna tijekom ljeta“, umiruje me kroz smijeh. „Toliko si ipak uzmemo.“

tportal
Izvor: tportal.hr / Autor: tnative

Srk kave poslije, još poluzatvorenih očiju, i već se probijamo kroz oblak prašine koju pred nama ostavlja Oršićevo neobično vozilo. Počastio se, kaže, jer jednostavno više nije mogao po čitave dane pješke obilaziti svojih šest hektara zasada. „Bilo bi još dobro da je sve na jednoj hrpi, ali ovako razasuti po čitavom kraju? Čovjek se stvarno nahoda“, skromno će u obranu nabave svog quada. Provlačimo se između neke čudnovate užadi kojom je opasan zasad malina. Kao da me nešto pecnulo po leđima dok sam se provlačio. Čujem Oršićev dobrohotni smijeh. „Moraš paziti, to ti je električna ograda. Neće te struja ubiti, ali je dovoljno jaka da te otjera.“ Zove nekoga. „Evo, sad možeš proći. Isključili su struju.“ Pomalo sam impresioniran, moram priznati. Voćnjaci koje ja pamtim iz svog djetinjstva miljama su daleko od ovih suvremenih plantaža s kojih Lidl svoje kupce snabdijeva trešnjama, malinama, kupinama, ribizlom i borovnicama. Sve to, naime, uzgajaju Oršići. Imaju i jagode, kažu, ali to je više za njih same.

Zasad borovnica OPG-a Oršić
Zasad borovnica OPG-a OršićIzvor: tportal.hr / Autor: tnative

„Pogledaj.“ Upućuje me na crne cijevi koje pužu uzduž uredno zasađenih i gotovo nepregledno dugačkih redova malina, dovoljno širokih da kroz njih prođu specijalni voćarski traktori. Oni su, kako me Ivica podučio kroz šalu, upola uži i dvostruko skuplji od uobičajenih. „To ti je sustav za navodnjavanje. Tijekom ljeta, za vrijeme suša, u zasade nam iz šume ulaze žedni zečevi. Pregrizu cijev i onda voda više ne putuje do okolnih redova. A bez vode nema ni malina. Zato smo brat i ja danonoćno obilazili polja. Provjeravali smo cijevi. S vremenom smo postavili i električnu ogradu, a čim smo mogli, počastili smo se i motorima. Zasadi su nam razasuti po čitavoj okolici. Zamisli samo koliko se čovjek nahoda dok sve ne obiđe. I jednom kad ih obiđe, sve ispočetka. Nikad kraja hodanju.“ Neko su im vrijeme, nerado će, probleme radili i susjedi koji bi se, ako me razumijete, besplatno poslužili njihovim bobicama. To su pak, kaže, riješili kamerama. Otada im malo tko nepozvan pomaže u berbi.

tportal
Izvor: tportal.hr / Autor: tnative

A čitava je ova bobičasta priča krenula iz potrebe. Roditelji braće Oršić bavili su se stočarstvom do prije desetljeća i pol. „Težak je to posao. Mnogo teži od ovoga čime se mi danas bavimo, a čuo si koliko se radi.“ Prisiljeni životnim okolnostima, okrenuli su se malinama – kulturi s kojom su prvo počeli. Roditelji su u međuvremenu odustali od stočarstva, ostala je mehanizacija, a bila su tu i polja. „Moja je supruga ostala bez posla za vrijeme trudnoće, ja sam bio na minimalcu, a brat je bio još klinac. Moralo se nekako zaraditi. I tako smo prije 14 godina završili u priči s malinama.“

Pitam ga odakle mu baš maline. Netom prije ispričao mi je, naime, da su od svega što raste na njihovih šest hektara baš maline najosjetljivija kultura. „A kaj buš, bili smo ludi. Nismo znali bolje“, smije se iz današnje perspektive svojoj ondašnjoj naivnosti. „Čovjek čuje da jedan grm maline daje dvije kile uroda. Onda čuje da je kila 30 kuna i pomami se. Vraga, ta računica ne štima. Dobiš 70 deka po grmu – uz malo jači mraz ništa, cijena malini na tržištu padne i ti si u stalnom gubitku.“ U međuvremenu su se ipak snašli. Počeli su eksperimentirati sa sortama, naučili su mnogo više o samoj kulturi. Informacije su im, kaže, dolazile izvana. Ovdje se, upozorava me, nitko ozbiljno – u smislu znanstvenika s Agronomskog fakulteta – ne bavi malinama. Učiš gdje i od koga stigneš. Najviše možda iz iskustava drugih uzgajivača. Oni, vidite, nesebično dijele svoja iskustava i tako si pomažu.

tportal
Izvor: tportal.hr / Autor: tnative

Danas je situacija ipak nešto drugačija. Nakon 10 godina stalnih ulaganja, sađenja novih zasada i širenja na nove kulture OPG Oršićevih konačno je izašao iz crvenih brojki. Ivica i njegov brat okrenuli su se u potpunosti svom gospodarstvu. „Kad sam 2014. dobio otkaz, odvažio se i posvetio se našim bobicama. Povukao sam za sobom i brata. Pomaže nam i moja žena. Svi smo u bobicama i zasad nam, hvala Bogu, ide.“ Najveći problem, kaže, imaju s radnom snagom. Jednostavno je nema dovoljno. Ljudi ne žele raditi. „Evo, tražili smo vozača na pola radnog vremena – 50 kuna po satu, što je pristojan novac za posao dostave – koji bi prevezao voće iz naših hladnjača do kupca. Dva sata na autocesti u jednom smjeru, dva u drugom. I ništa. Pa vidio si da je moj brat ujutro izletio sam u dostavu.“ Manjak radne snage ujedno je i razlog za to što su stali sa širenjem proizvodnje. „Možemo mi zasaditi još 10 hektara, ali što će nam kad nema tko brati“, jada se moj sugovornik. „I sve dok je to tako nemamo šanse protiv konkurencije izvana. Naš je proizvod domaći, kvalitetan, potražnja za njim je veća od naših proizvodnih mogućnosti. Na Lidlove police dolazi unutar 24 sata. Ručno beremo, pakiramo i dostavljamo. Maline su jako osjetljive. Treba pažljivo s njima, a i treba ih konzumirati što prije – najbolje unutar tjedan dana. Zamisli onda kad se zaletim u dućan pa vidim negdje na etiketi da su maline doputovale u Hrvatsku iz Ekvadora. Pa znaš li ti koliko to treba pošpricati da bobica ostane barem naoko svježa sve to vrijeme!“

tportal
Izvor: tportal.hr / Autor: tnative

Sunce se uspelo već dosta visoko dok smo se mi neopterećeno šetali po redovima. Visoko za pojmove Oršićevih i njihovih vrijednih berača. Devet je ujutro. Oni su na terenu već od šest. Oko podneva berači završavaju sa svojim radom, a zatim kreću pakiranje i dostava. „Ovaj tu zasad nemojte slikati“, govori nam Ivica dok prolazimo pokraj jednog od zasada malina. „Sve je propalo. Ova zima bila je pogubna za maline. Malo je toplo, one se probude, pune su vode, a onda minus i nepovratno se smrznu. Osiguranje je skupo. Mi si ga ne možemo priuštiti, moramo riskirati.“prenosi

A posla s njima ima čitave godine. Tijekom kasne jeseni treba pripremiti tlo, a tu je i rezanje. „Stari drvenasti izboj režeš, a onaj mladi zelenkasti ostaje za iduću godinu“, objašnjava mi Ivica. „Pogle, tu su ti tačke. Tam si uzmeš kašetu i kreni. Jurim dalje. Ako zapne, zovi“, pozdravlja nas vlasnik OPG-a veselo na odlasku.

Posao branja čini se možda jednostavnim, ali nije. Vruće je, provlačiš se kroz lišće malina čije te crvene bobice zapljuskuju sa svih strana. Valja prepoznati koja je taman, a koja treba pričekati iduću rundu. Sami plodovi užasno su nježni. Treba biti prilično oprezan kad ih se bere. Stisneš li malo previše, malina ti se raspadne pod prstima. Iz susjednih redova čuje se veseli žamor. Meni se već debelo cijedi znoj s čela, nisam još ni na pola minijaturne posudice, a moje kolegice beračice već su napunile barem svaka po kašetu malina. Sat kasnije ja još punim svoju. Veći je problem, doduše, bio taj što bih dvije maline pojeo, a jednu spremio, ali kad im je bilo toliko vraški teško odoljeti. Tako svježim, crvenim i sočnim. I ne brinite, Ivica mi je ljubazno dopustio da svoju posudicu malina ponesem kući. Rekao je, doduše, da smijem odnijeti onoliko koliko god mogu nabrati, ali naporan je to, brate, posao. Lakše ih je kupiti u Lidlu. Jednake su kvalitete.