• Naslovnica
  • Društvo
  • Prije 20 godina umro je Gojko Šušak. Da je poživio, bio bi optužen za ratne zločine
Društvo

Prije 20 godina umro je Gojko Šušak. Da je poživio, bio bi optužen za ratne zločine

 

U ČETVRTAK, 3. svibnja, navršava se dvadeset godina od smrti dugogodišnjeg hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška, jednog od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Šušak je neprijeporno kontroverzna figura novije hrvatske povijesti, kojega mnogi nekritički slave kao nacionalnog junaka ključnog za pobjedu u Domovinskom ratu, dok drugi ukazuju na to da je Ministarstvo obrane pod njegovim vodstvom bilo leglo kriminala te kako bi Šušak da je poživio, najvjerojatnije završio optužen u Haagu za ratne zločine.

Gojko Šušak rođen je u ožujku 1945. u Širokom Brijegu u ustaškoj obitelji, a otac i brat nestali su mu u svibnju iste godine, nakon partizanskog oslobođenja Zagreba. Mladi Šušak osnovnu i srednju školu završio je u rodnom Širokom Brijegu, no 1963. započeti studij matematike i fizike u Rijeci nikad nije završio. Prije nego što je morao otići na odsluženje vojnog roka u JNA, Šušak je 1968. emigrirao prvo u Austriju, a potom u Kanadu u kojoj je već živio dio njegove obitelji.
Politički angažman u Kanadi – na svinju napisao “TITO”
U Kanadi se Šušak isprva zapošljava u lancu restorana Scott’s Chicken Villa, a nakon toga osniva vlastitu tvrtku za ugostiteljstvo i soboslikarstvo. U brak sa suprugom Đurđom ulazi 1973. godine, a s vremenom su dobili troje djece: Katarinu, Tomislava i Jelenu. Šušak je bio aktivni pripadnik hrvatske dijaspore u Kanadi te se priključio krugu koji se okupljao oko franjevačkog samostana u Norvalu, koji je, pak, Franjo Tuđman posjetio na svojem putu po Kanadi 1987., kad je i upoznao Šuška.
Šuškovo političko djelovanje u kanadskoj emigraciji bilo je ponajprije usmjereno protiv Jugoslavije kao takve i Josipa Broza Tita, a njegova najpoznatija prosvjedna akcija dogodila se 1979., kad je ispred tadašnje jugoslavenske ambasade u Ottawi pokušao postaviti lijes sa svinjom na kojoj je bilo napisano “TITO”. S obzirom na to da je svinja bila živa, cijeli je slučaj doveo do istrage kanadskih vlasti zbog kršenja zakona o okrutnosti prema životinjama.
Postaje ministar iseljeništva 1991. godine
U Hrvatsku se Šušak vraća 1990. godine i sudjeluje na Prvom općem saboru HDZ-a u Lisinskom, a nakon demokratskih izbora, postaje član hrvatske vlade na poziciji ministra iseljeništva. Šušak se već tada počinje profilirati u lidera tzv. hercegovačke struje u HDZ-u, koja je imala tvrde nacionalističke stavove i koketirala s ustaštvom. I s pozicije ministra useljeništva Šušak se bavio pitanjima naoružavanja Hrvatske, što mu je i službeno postala zadaća kad je 18. rujna imenovan ministrom obrane. Prethodno su se na toj poziciji u nekoliko mjeseci izredali Martin Špegelj, Šime Đodan i Luka Bebić, no Šušak ju je zadržao sedam godina, sve do svoje smrti od raka.
Iz proljeća 1991., u vrijeme velikih napetosti između Hrvata i Srba u Slavoniji, potječe prvi veliki skandal u koji je Šušak bio upleten, a svjedoči da tadašnji ministar iseljeništva nije bio pretjerano zainteresiran za mirno razrješenje postojećih sporova. Šušak je u društvu HDZ-ovih ekstremista Vice Vukojevića i Branimira Glavaša 8. travnja pucao po Borovu selu kako bi isprovocirao lokalno srpsko stanovništvo. Njih trojica su u noći na Borovo selo iz armbrusta, protuoklopnog lansera, ispalili više projektila prema Borovu selu, o čemu je, pak, svjedočio kasnije u sumnjivim okolnostima ubijeni šef osječke policije Josip Reihl-Kir.
Napad na Borovo selo u društvu Vukojevića i Glavaša
Da nije riječ samo o ratnoj legendi nego o sudski potvrđenoj činjenici, pokazalo se na suđenju Branimiru Glavašu godinama kasnije. Na njemu je svjedočio prvi hrvatski ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac, rekavši da se taj napad na Borovo selo doista dogodio, zbog čega ga je, pak, Vice Vukojević tužio za klevetu. No sud je presudio da Boljkovac nije oklevetao Vukojevića, s obzirom na to da je Boljkovac kao sudski svjedok jednostavno prepričao što se dogodilo.
Taj događaj iz travnja 1991. svjedočio je da je Šušak bio spreman učiniti sve i svašta kako bi ostvario svoj politički cilj neovisne hrvatske države, uključujući i raketiranje hrvatskih građana srpske nacionalnosti, no to ga je i učinilo uspješnim dugogodišnjim Tuđmanovim suradnikom i uspješnim ministrom obrane.
Generali poput Koradea, Norca i Rojsa su Šuškov proizvod
MORH je pod Šuškovim vodstvom ilegalno kupovao oružje diljem svijeta, na što je Hrvatska bila primorana zbog UN-ova embarga na uvoz oružja, ali to je istodobno omogućilo veliko bogaćenje dobro pozicioniranih pojedinaca, poput generala Vladimira Zagorca, koji doslovno tijekom cijelog Domovinskog rata nikad nije vidio ratište. Šušak je promovirao i novu generaciju većinom neškolovanih hrvatskih generala, kao što su Ivan Korade, Ivan Čermak, Ljubo Ćesić Rojs, Mirko Norac i mnogi drugi, iza kojih su ostale ne samo ratne pobjede nego i razni ratni zločini, kriminal, financijske malverzacije i nasilničko ponašanje.
Obitelji Šušak povratak u Hrvatsku izvrsno se isplatio – u Kanadi su živjeli životom niže srednje klase (poznata je priča kako su im susjedi morali kupiti novi krov na ruiniranoj kući u koju su se prvotno uselili), dok su u Hrvatskoj dobili odlično plaćene i vrlo utjecajne poslove u državnoj administraciji. Šuškova supruga Đurđa zaposlena je kao šefica kadrovske službe u tajnoj službi HIS, a obitelj je stekla i raskošnu vilu u Zagrebu.
 
Tuđmanov čovjek za tzv. Herceg-Bosnu
Kao ministar obrane, Šušak se brzo sukobio s generalom Antunom Tusom, koji je bio načelnik Glavnog stožera, i to zbog Tusova plana probijanja obruča oko Vukovara. Tus je kasnije izjavio da je Šušak, kako bi zaobišao generale HV-a koji su došli iz JNA, uspostavio dvostruku liniju zapovijedanja, na što se požalio i predsjedniku Tuđmanu, no Šušak je očito imao slobodne ruke u vođenju MORH-a. Dvostruka linija zapovijedanja je i prema nekim svjedočenjima upućenih dovela do pada bosanske Posavine 1992., a prema jednoj verziji događaja, to je bila posljedica dogovora između Šuška i vođe bh. Srba, ratnog zločinca Radovana Karadžića. Neprijeporno je da su lideri bh. Hrvata i lideri bh. Srba međusobno pregovarali o podjeli BiH, kao i da je Šušak bio ključna osoba za upravljanje HDZ-om BiH u skladu sa željama Franje Tuđmana. Šušak je bio i jedan od najvećih zagovornika osnivanja tzv. Herceg-Bosne te velik poklonik Mate Bobana, a takvu je hrvatsku politiku predvođenu Franjom Tuđmanom Haški sud proglasio udruženim zločinačkim pothvatom. Prijeporno je i kakva je bila uloga u započinjanju rata između Hrvata i Bošnjaka u BiH.
Šušak je uspostavio dobre odnose s američkom administracijom Billa Clintona, naročito ministrom obrane Williamom Perryjem, kojega je nekoliko puta i ugostio u Hrvatskoj. Američka je potpora bila ključna za provođenje vojno-redarstvene akcije Oluja, kojom je u ljeto 1995. skršena tzv. Republika Srpska Krajina. Pritom je počinjeno dosta zločina nad civilima, zbog čega je Haški sud pripremao optužnice protiv Franje Tuđmana i Gojka Šuška, no obojicu je smrt spasila od suđenja. Umjesto njih optuženi su generali HV-a, koji su nakon višegodišnjeg procesa drugostupanjski oslobođeni.
Šuškov MORH skrivao optužene za ratne zločine u Ahmićima
MORH je u Šuškovo vrijeme sudjelovao u skrivanju osumnjičenih i optuženih za ratne zločine iz BiH, poput Ivice Rajića i skupine koja je operativno izvela masakr u bošnjačkom selu Ahmići. Zbog svoje velike političke moći i utjecajne pozicije u stranačkoj i državnoj hijerarhiji, koju je uspostavio Tuđman, Šušak je zapravo sudjelovao u svemu dobrom, ali i u svemu lošem što se vezalo uz sektor obrane, ali i vanjske politike RH, naročito kad je riječ o politici prema BiH.
Sudjelovao je u dogovorima oko Washingtonskog i Daytonskog sporazuma.
Umro od raka u 53. godini života
Svoj posljednji javni istup Šušak je imao u veljači 1998., kad je na saboru HDZ-a održao govor i bio izabran za potpredsjednika stranke. U govoru se naročito založio za to da se Hrvatska usmjeri na pomaganje Hrvatima u BiH.
Šušku je rak pluća dijagnosticiran 1996., a umro je 3. svibnja 1998. u bolnici u Dubravi, u kojoj će nekoliko godina kasnije umrijeti i Franjo Tuđman. Na poziciji ministra obrane naslijedio ga je Andrija Hebrang, koji je nakon nekoliko mjeseci mandata napustio MORH uz objašnjenje da se ne uspijeva nositi s golemim kriminalom koji je ondje vladao.
Lojalnom Tuđmanovu suradniku ne može se poreći određena sposobnost u vođenju MORH-a u ratnim godinama, no kao i sve drugo u vrijeme Tuđmanove vladavine, tako je i politička karijera Gojka Šuška imala svoju mračnu stranu koja je povezana s kriminalom, pljačkama i ratnim zločinima. Šuškovi zagovaratelji slave ga kao jednog od ključnih ljudi u obrani Hrvatske, ali njegov primjer ujedno svjedoči o tome da se Domovinski rat iskoristio za mnogo toga negativnog što nije imalo nikakve izravne veze s obranom države. Šuška se ne može odvojiti od Tuđmana, što znači da obojica imaju zasluge za stvaranje Republike Hrvatske kao forme, dok je sadržaj koji su iza sebe ostavili više nego upitan i razočaravajući.index.hr

Related posts

Najbolje plaćeni Hrvati imaju pet puta veća primanja od slabo plaćenih, ali to nije sve…

Na putu prema dolje!

Poskupljenje dopunskog zdravstvenog osiguranja HZZO-a!

Ostavi komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com