• Naslovnica
  • Aktivnosti
  • Naše priče
  • POTRESNA PRIČA O ČOVJEKU KOJI JE NEKAD BIO NAJVIŠI GRAĐANIN JUGOSLAVIJE Sada leži nepokretan i izgubljen i čeka milost hrvatske države koju je branio
Naše priče

POTRESNA PRIČA O ČOVJEKU KOJI JE NEKAD BIO NAJVIŠI GRAĐANIN JUGOSLAVIJE Sada leži nepokretan i izgubljen i čeka milost hrvatske države koju je branio

Jeri Lakošu (50) i njegovoj tragediji koju dijeli sa svojim nesretnim roditeljima nisam baš ništa znala dok me jednu večer nije nazvao barba Marko Kursar (81), susjed Lakoševih, kojeg dotad također nisam poznavala, piše za Slobodnu Dalmaciju novinarka Davorka Blažević.

– Najprije ćemo do doktorice. Neka vam ona ispriča sve o Jeri i njegovim jadnim roditeljima, pa ćete znati da ne pretjerujem ni u čemu. Ona je njihova obiteljska liječnica i dobro je upućena u taj slučaj. Jere je bio hospitaliziran u Kninu od veljače do pred božićne blagdane. Otpušten je iz bolnice 18. prosinca prošle godine i dovezli su ga nepokretnog kući starim i bolesnim roditeljima na brigu. Pokušala sam dok je još bio u bolnici – ispričala nam je dr. Divna Bračić – stupiti u kontakt sa šeficom produženog liječenja u kninskoj ustanovi kako bih je zamolila da ga zadrže. Nisam uspjela doći do nje. Zvala sam Centar za socijalnu skrb u Šibeniku, gdje su mi rekli da sve znaju o tom slučaju i da bi Jeru trebalo smjestiti u dom. Ali, gospođa u Centru mi je priznala da to nije u njezinoj moći. A onda sam nazvala Ministarstvo branitelja, njihov ured u Šibeniku, tražila gospodina Mira Cukrova. Nažalost, bio je na godišnjem odmoru. Javila mi se njegova kolegica i ljubazno kazala da je upoznata sa slučajem i da je već zatražila pomoć Ministarstva – priča vodička liječnica.

U međuvremenu, Jeru su dovezli kući. Došli su blagdani, nije se radilo, pa je odmah nakon njih ponovo zvala sve redom: – Gospođa u uredu Ministarstva branitelja gotovo se rasplakala nad sudbinom nesretnog čovjeka, bilo joj je nevjerojatno neugodno zbog vlastite nemoći, kao da je i sama zbog toga kriva, ali je obećala da će ponovo tražiti pomoć Ministarstva. Kao obiteljska liječnica učinila sam što sam mogla: naložila sam da patronažna sestra svakodnevno obilazi obitelj Lakoš i previja Jeru. U početku su – požalila nam se dokrotica Bračić – odbijale ići jer su se bojale navodno nekakve bakterije, pa sam odlazila osobno, sve dok ih nisam uvjerila da nema opasnosti. Međutim, saznala sam da dolaze ipak samo dvaput tjedno – detaljno nam je ispričala.

Nema mjesta…

Jere treba dnevnu skrb, a nema mu je tko pružiti. Jedino rješenje je dom. Ali u Vodicama nema mjesta. Kapaciteti su skromni.

Iz ambulante idemo Lakoševima. Na vratima kuće dočekuje nas Jerin otac Maksim. Pomislim kako uz takav teret s kojim živi dobro podnosi svoj “križ”. Vodi nas u dnevni boravak, a tamo ispružen na prekratkoj postelji Jere, pokriven do brade, a na njemu samo oči još daju znakove života.

– Sve vidite, sve vam je jasno. Šta da vam govorim. Počelo je prije godinu dana – stane pričati otac. – Ujutro ustao, kad ono nakon nekog vremena veli mi: “Tata, drži me! Vrti mi se, past ću!” Odmah zovemo Hitnu. Čim su ga pogledali, zaključili su da je ostao bez kisika. Odveli ga u šibensku bolnicu, smjestili na Psihijatriju, tamo ostao dvadesetak dana, pa ga pustili kući. Vidio sam da to ništa nije dobro… A što mu mi možemo pružiti kući? Eno, majka je u krevetu, boluje od 2016. stalno – što bubrezi, mjehur, maternica, sad ljetos slomila i kuk. Ne mogu ni njoj pomoći, a kamoli Jeri – žali se klonuli otac. Jere je rođen 1968. U rat je otišao 1993., bio je na prvim linijama, u dva navrata, pred Kninom i na drniškom bojištu. Primao je samo socijalnu pomoć, a sad ni to jer je bio hospitaliziran.

‘Ajde kopat!’

– Kad je tražio mirovinu kao branitelj, i liječnici zaključili da na to ima pravo, Komisija mu je bešćutno preporučila da ide kopati, obrađivati zemlju.

“Pa ja nemam zemlje”, rekao im je tada Jere. “Neka ti dade otac”, drsko su mu odgovorili. Vidjelo se već nakon dolaska iz rata da sve nije kao što je bilo prije, prisjeća se Maksim. Počeo se zaključavati, stalno je imao neke strahove. Klasični PTSP. Ali, nije se imao tko za njega založiti. A toliki su zdravi PTSP naplatili – reći će otac. A i on je bio u ratu, kao kuhar.

I Maksim je obilazio sve institucije. Od Ministarstva branitelja do Centra za socijalnu skrb. Svi se slažu da Jeri treba osigurati domski smještaj, ali to nikako ne ide. S bolesnom suprugom i nepokretnim sinom, Maksim je na kraju snage. – Tata, makni mi jastuk, boli, peče me noga – oglasi se za trenutak zapomažući Jere. I Maksim odmah skače, uklanja jastuk pod nogom, namješta sina kako mu najbolje odgovara, a to je muka pregolema. – Jere ima ogromne rane na leđima, duboke do kosti. Iz peta mu teče krv. Evo, vidite kolike flastere mu moramo stavljati – pokazuje mi.

Nikolina Vuković Stipaničev / CROPIX

 

– Kad je došao iz Knina, izgledao je kao da je došao iz Manjače. Sad je bar malo boje dobio u obraze, srećom, ima apetit. Bila je to nekad čovičina, bar 135 kila težak. U bivšoj Jugoslaviji je bio najviši Jugoslaven. A do rata njegov je karton bio potpuno čist. Nikad nije bio bolestan. Poslije rata, sve otišlo nizbrdo. Počelo je sa strahovima, a vidite dokle je stiglo. Strašne je šokove u ratu doživio – govori otac. Maksim se brine za oboje, suprugu i sina. Vodi me u sobu gdje u mraku leži supruga. Žena u sedamdesetima, bistra uma i nekako fatalistički svjesna svoje nesreće s kojom se nosi kao nečim što joj je zadano.

– Vidite, mokrim direktno iz bubrega, imam stomu, ali sve to loše funkcionira. Puna sam tumora. Izvadila sam maternicu, mjehur, jedan bubreg mi se osušio, od 2016. stalno sam po bolnici, stalno na zračenju. Poremećena mi je i ravnoteža. A prošlog ljeta sam i kuk slomila – priča nekako gotovo nezainteresirano, kao o nekom neznanom.

I drugi sin bolestan

A i suprugu joj Maksimu su vene u lijevoj nozi 90 posto začepljene. Liječnik ga je još lani uputio na operaciju. Ali, to ne rade u Šibeniku. Morao bi hitno u Split ili u Zagreb, jer bi se moglo dogoditi da ostane bez noge.

– Ma, mogu ostati i bez obe noge, rekao sam, a kome ću ženu i sina ostaviti?! – veli Maksim stjeran u pat-poziciju. Lakoševi imaju još jednog sina. Dvije godine starijeg od Jere. Pedeset druga mu je. S 13 godina je obolio od meningitisa, smješten je u ustanovu u Popovači i danas izgleda, kaže majka, kao da mu je 90. Potpuno je izgubljen i mora biti zatvoren.

Može li toliko nesreće dopasti jednu obitelj, pomislim u sebi, zgrožena količinom bolesti koja se sručila na ove ljude i uništila im život. Nepravedno je to, nije pošteno, nije ljudski i gdje je, uostalom, ta socijalna država?, pita se Davorka Blažević u Slobodnoj Dalmaciji.

– Mogu vam samo reći da je Jere Lakoš naš prioritet i da se na njegovu smještaju intenzivno radi – kaže ravnateljica šibenskog Centra za socijalnu skrb Davorka Grbac-Plavčić. – Ali, njega je vrlo teško smjestiti zbog ograničenih domskih kapaciteta. Kolegica je na 12 adresa poslala zahtjev i još nemamo smještaj za Jeru – napominje.

Iz Ministarstva hrvatskih branitelja su na naš upit o njihovu eventualnom interventnom djelovanju u slučaju branitelja Jere Lakoša odgovorili da su upoznati sa slučajem i aktivnostima koje poduzima Centar za socijalnu skrb Šibenik, u čijoj je nadležnosti smještaj u ustanove socijalne skrbi, piše jutarnji.hr

Related posts

Istinita svjedočanstva – Volonterski prodaje novine radi zdravlja!

Uspio s jedinstvenim gastro receptom!

Bake, jeste li počele? Vitalna baka Marija (84) namjerava doživjeti stotu!

Ostavi komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com