Naše priče

Potraga za davno nestalim pilotom! Zamjeram ti, kasniš kući…cijeli jedan život… VOLIM TE!

 

Molimo vas pročitajte ovu iskrenu, toplu i važnu priču. Ovaj dan ujedno je i prilika podsjetiti javnost kako je svaka informacija o nestaloj osobi zlata vrijedna. Sve su to naši dragi ljudi.

 

Prije nekoliko godina sam “sasvim slučajno” naletio na djevojku čiji je djed mogao odgovoriti na mnoga moja pitanja. Isto tako slučajno je spomenuti starac napustio ovaj svijet prije nego li sam uspio razgovarati s njim. Iz nekog ludog uvjerenja da u nekome tko zna priču još ima života i sjećanja, nadam se da ću svijeću za svog dedu bar jednom zapaliti na mjestu gdje je, ne moleći za milost (znam jer to je moj deda), gledao u oči krvniku i pljunuo mu na čizmu.

 

Očevi

“Oduvijek sam previše dugovao svom ocu, a tako malo davao.
Volim te tata…kad bi bar to tako jednostavno bilo izreći.
Majci sam to uvijek mogao reći…ne zato što sam je više volio…
nego…muška je to stvar…valjda.
Kako god da okreneš od krvi smo i mesa.
Svatko sa svojim snovima , nadama…svi nešto kao planiramo, svi nešto kao živimo.
Stari je od drukčijeg materijala sazdan.
Taj nikad nije živio za sebe…ne , imao je on puno važniju misiju.
Ne pamtim dan kad se tata, u pratnji naše najdraže plavuše, gospođe majke, ne bi s posla vraćao u 15:30.
U 15:30 iz razloga što je put do kuće trajao pola sata.
Ušetali bi svakoga dana baš u to vrijeme.


Majka je iz haljine gotovo uvijek u trenu uskočila u pregaču i znali smo da slijedi red mirisa , pa red okusa.
Nitko nikad nije spremao bolja jela od te žene.
Stari je takve trenutke koristio za dnevno informiranje iz “doduše” jučerašnjih novina, ali bilo mu je to najslađih pola sata u danu.
Kažem bilo, jer je stari zajedno sa svojom gospođom odnedavno ušao u pubertet zrelih godina, pa koristi priliku ne odlaziti na posao i planirati spajanje početka i kraja mjeseca uključivši što manju sumu novaca u suludu računicu.


Neka, zaslužio je.
Nisu se birtaši obogatili na njegovim pićima.
Na pićima nekih drugih otaca su gradili dvorce.
U našoj je kući uvijek bilo… i nikad nije falilo…, bar za nas, klince.
Starci bi glumili višu srednju klasu, a mi bismo se pravili da pušimo tu priču, iako je naš tata vozio loš auto, a majka razvijala umjetnost od rupa u poslovanju tadašnjih banaka.

Bio sam netko u čijim je očima moj otac vidio vlastiti odraz.
Slika koju je oduvijek želio učiniti zrcaljenom u zlatu…u nekoj suprotnosti od one tame u kojoj je zakržljao njegov dječački identitet.

Jer…bio je dječarac koji riječ tata nikad nije izrekao u drugom licu jednine.
Ne znam je li svog oca smatrao živim, ali tih se dana njegova djetinjstva, otac nije smio spominjati.
Bar ne …njegov otac… zapravo- njihov, jer dva su brata i sestra već odavno znali preživjeti šutnjom.


Sve počinje nekoliko godina prije…
Selo je opustjelo tih dana.
Poštara nisu voljeli.
U te šarene koverte pakirao je uglavnom tugu.
Žene su zbog njega oblačile crninu, zatvarale prozore i kupile djecu s ulice.
Klinci nisu znali zašto.
Bili su premali da bi znali što je posvađalo braću s kraja sela i zašto sad pecaju ribu svatko sa svoje strane rijeke…bez riječi…udišući svatko iz svog smotuljka duhana.
No, bilo je i lijepih momenata u tom dječjem neznanju…
Nisu znali ili nisu htjeli znati zašto, ali kad bi se čulo brujanje aviona, bilo je sigurno da će komad čokolade, nošen malim bijelim rupcem, opet pasti baš u njihov voćnjak.
Kao i mnogo puta do tad.


Znali su samo da je čokolada poput oca, zabranjena tema.
Nikome o tom nisu pričali, iako sam siguran da bi to preslatko zadovoljstvo rado podijelili, kao ne sumnjam i priču o svom „prijateljstvu“ s tim tajanstvenim letačem.
Mogli su se zakleti da su u tom avionu , koji je prelijetao iznad sela toliko nisko da se jasno ocrtavala šahovnica na repu, vidjeli i lice svog junaka. „Što li o tome ne pričamo bar međusobno“…pomislili bi, ali prešutili … samo nek ‘ traje.
Ti najljepši trenuci, tog nevinog djetinjstva, bili su dijelom onog vremena koje su stariji
nazivali-rat. Majka im je jednom čak “lagala ” da je rat nešto ružno.
Ni sami nisu znali koliko su puta to lice skriveno ogromnim naočalama, iscrtali štapom u riječnom pijesku.
Tek onako… da ga ne zaborave…

Dani su odmicali, a zvuka snažnog stroja aviona sve su se teže prisjećali, a sve je glasnija bila tišina koja se nadvila nad krajem… kao magla nad smrznutim jezercem, u šumi između sela i rijeke.

Bili su premali da bi shvatili zašto jedan od dvojice braće s kraja sela više nije dolazio na rijeku i zašto drugi više nikad nije umio lice, nad mirnom vodom rijeke…
Valjda je i on ljut na rijeku, što je izbrisala crteže u pijesku i odnijela lica negdje nizvodno, daleko.
Al sjećao se svatko od njih lica svog junaka… Prepoznali bi ga valjda već po crtežu u pijesku , koji nikad nije odolio vodi, ali jeste vremenu . Bit će još rijeka i pješčanih sprudova…bit će još iscrtanih figura vojnika… ali samo jedno lice.

To isto lice vidjeli su , kažu, u koloni izmučenih i izgladnjelih vojnika u jedinim odijelima koja su imali, s istom onom šahovnicom s dvije različite sive.
Nisu se zvali imenom ni prezivali prezimenom.
Koračali su sporo…kao da je vrijeme postalo prijatelj njihove nade.

Majka je pokupila svoju dječicu s ulice i navukla zavjese.
Zvuk teških koraka kolone vojnika polako se gubio u daljini i grč u grlu, koji je majka pokušavala sakriti, bio je sve čujniji.
Djeca su već nekako znala da nije trenutak za pitanja.

Na trenutak je nastala tišina, iako se činilo da prolazi vječnost.
U daljini je zagrmilo, iako nije bilo kiše, a majka je stiskala ručice svojih mališana i tiho molila.
Trgnula bi se sa svakim zvukom „groma“, a nikad se do tad nije toga bojala.
Nakon tog dana i majka mog oca odjenula je crninu.
Oca i dalje nisu spominjali.
Spominjali su se tih dana i idućih godina neki drugi očevi…uglavnom oni koji su imali nekoliko sašivenih odijela…svako drukčije boje i različitih oznaka.
Spominjali su se oni čija lica nitko nije pamtio.
Spominjali su se dobri pjevači, čiji je glazbeni opus uključivao nekoliko različitih pjesama s nekoliko različitih junaka…već po odijelu se znao i repertoar .

Moj je deda uglavnom očito bio loš pjevač i bio vjeran pogrešnom outfit-u .
…al je u oku svojih mališana imao nešto što mnogi tih dana nisu imali… lice.

Znam da ti „klinci“ okus one čokolade nikad neće zaboraviti,… znam i da se lica svog junaka prisjete baš svakog dana, iz svog odraza u ogledalu.

Zamjeram ti deda što nisi nosio jedno od tih „pravih“ odijela.
Zamjeram ti što si koračao prekrupnim koracima da bi ih dječarac mogao u skokovima slijediti u snijegu.
Zamjeram ti što moj otac nije imao svog.
Zamjeram ti i to što nisi ostavio trag ni na kraju svog puta…
…i nek je krvav…ali trag.
I možda je bilo zbog svih nas, ali gle…kasniš kući…cijeli jedan život…
I tek da znaš na kraju, …. ne pamtim dan kad je moj otac kasnio kući.
Svaki se dan s našom najdražom plavušom vraćao već u 15:30 i to samo zato što put do kuće traje 30 minuta.”

 

Molimo građane, ukoliko imaju bilo kakvih saznanja o nestalom djedu, IVANU MIKACU, pilotu i aviomehaničaru hrvatske vojske NDH, da nas izvijeste na broj telefona 091 4433001 ili e mail niže navedeni. Osoba je nestala tijekom ratnih zbivanja. Završio na “križnom putu” 1945. i tamo navodno ubijen. Bio je vojni pilot i aviomehaničar hrvatske vojske u NDH.

 

Molimo vas podijelite važnu vijest. To je mogao biti bilo tko od vaših najmilijih!

 

 

urednistvo@trecadob.com

 

 

Christian M., Treća dob

Related posts

Njemu je 94, njoj 98: ‘Nismo se žurili u brak, ona nije trudna’

Siromasi, siromasi i sa nogometom, tko si šta si?

Odlazi u Švicarsku na eutanaziju: ‘Žao mi je što sam doživio toliku starost’

Ostavi komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com