Aktivnosti

Ovih blagdana skinite ukrase i ‘odjenite se’ u ljudskost!

Dva s dana do Božića, a za ovo doba godine svi kažu da je vrijeme ljubavi i opraštanja. Vrijeme zajedništva, ljudskosti, bliskosti…

Bože, toliko lijepih riječi!

Toliko slova i pustih floskula.

Okrenemo li se oko sebe, upalimo li tv, bacimo li pogled na novinske napise, shvatit ćemo da toj humanosti, toplini i čari blagdana nema ni traga. Postoji ona u teoriji, postoji u reklamama i blagdanskim sniženjima. Postoji u floskulama o finoj hrani, delicijama i tisuću i jednom savjetu kako se provesti za Novu, gdje putovati, koga i kako darivati, kakve kolače pripremiti i na kojem Adventskom štandu probati najbolje kuhano vino.

Ali gdje je ona u naravi? Gdje je u pomoći bližnjem? Gdje je u zakopavanju ratnih sjekira i okretanju nove stranice? Gdje je u oprostu?

I gdje je ljudi dragi u solidarnosti?

 

Zapitate li se ikad

Kad smo to ukinuli nultu stopu tolerancije na nasilje, zlobu, zločin i nemar? A kad smo to uveli sljepilo i ignoranciju problema i potreba ljudi oko nas?

Živimo u društvu kojem je važno pojaviti se i uslikati na Adventu, ali ne mari što jedan nasilnik slobodan šeta ulicama Zadra i što njegova žrtva i dalje prima prijetnje? Ne marimo što nam sudstvo propagira zaštitu zločinaca, ali ne i malih ljudi, poštenih građana.

Ne marimo što su domovi za nezbrinutu djecu svakim danom sve više puni, niti što bilo tko ima “priziv savjesti” za glupost, pa ugrožava nečije zdravlje kad odbije izdati lijek za kontracepciju prepisan od strane liječnika specijalista. Niti nam je stalo do liječničke nemarnosti koja je jednog dječaka koštala života? I za koju će na kraju opet ispasti da je eto nažalost samo još jedna tragedija u nizu. Jer iskreno sumnjam da će itko odgovarati. Do sad nije. I šutjeli smo. Pa zašto bi se išta promijenilo?

Ne marimo za tisuću blokiranih građana na rubu siromaštva, ali znamo negodovati što nam djeca odlaze raditi u inozemstvo? Ne marimo što bake skupljaju trulu salatu s podova tržnica, niti se osvrćemo oko sebe da bismo pomogli prosjacima. Okrećemo glave na drugu stranu! Tamo prema blistavim izlozima, jer nas se tuđi problemi ne tiču.

 

Čija je to odgovornost?

Mislimo pozitivno, ponavljamo mantre i tako smo sigurni da će sve zlo i sva nepravda magijom nestati!

Stalno molimo za mir u svijetu i čekamo da se nešto promijeni? I pitamo se – Bože, pa gdje je to rješenje?

A ne čujemo glas u nama što govori: “Tebe sam stvorio da budeš promjena koju toliko želiš vidjeti. Ustani s kauča i poduzmi nešto.”

Ne. Mi ne želimo biti promjena. Mi želimo pričati i gledati ukrašene izloge i svoje smeće upakirati u celofan i okačiti na njega mašnicu.

Gdje nam je priziv savjesti zbog društva koje smo stvorili? Društva koje je baš kao i ova “blagdanska čarolija” ukrašeno lampicama, ali kad se raspakira, otkriva svoju trulež?

Gdje je odgovornost prema djeci koju zanemarujemo dok puste sate provodimo po kavama i buljeći u mobitele i laptope, pa se onda čudimo kad ta ista djeca koju odgaja ulica, postanu bahata i bezobrazna prema svojim učiteljima?

Mi želimo da se netko drugi bavi svim tim stvarima. Pa stvorili smo državu, organe uprave i samouprave, imamo policiju, sudstvo, školstvo i tisuću i jednu instituciju (to je pak priča za sebe), koje funkcioniraju barem u teoriji, pa neka se oni svime time bave.

 

Tko su oni? Tko smo mi?

Neka tamo svemirska sila ili smo to svi mi? Mi koji radimo u školama, policiji, bolnicama, vrtićima… mi koji bi trebali biti taj sustav koji ne valja.

Što nam to govori? Govori da nešto ne valja u nama. Mi smo kotačić koji pokreće stvari. Mi smo oni koji čine društvo. Mi smo oni koji ili odgajaju svoju djecu ili je prepuštaju cesti. Mi smo uvreda koja progovara iz usta te djece, mi smo šaka koja je udarila nemoćnu djevojku, mi smo liječnik koji nije dobro pregledao bolesno dijete, mi smo učitelj koji je puknuo pod teretom višegodišnjeg maltretiranja, mi smo svaka silovana i premlaćena žena, mi smo svaki gladni čovjek na rubu siromaštva. Mi smo svaki zločin i svako dobro djelo.

Ovih blagdana ne želim poklone. Ne želim skupa vina i pečenku. Želim jednom upaliti tv i čuti da je netko nekome spasio život, da je neka škola dobila donaciju, da je neki liječnik na vrijeme prepoznao simptome opake boleštine i spasio cijeli jedan kvart od epidemije.

Želim čuti da je netko udomio pet mačića i da smo prestali suditi psima koji laju. Želim čuti da smo zatvorili nekog kriminalca i da će se još netko ove godine priključiti mom ocu i našim prijateljima u čišćenju kolnih prilaza, starih i nemoćnih susjeda.prenosi

Želim da budemo ljudi.

Sretan vam Božić <3

 

Related posts

“Zdravlje za sve”: Besplatno prekontrolirajte krvnu sliku

I MI SMO ZVIJEZDE kulturno-zabavna manifestacija

Počinje Tjedan Europe u hrvatskim muzejima, a u ove će vam ulaz biti besplatan za sve starije i one mlađe

Ostavi komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com