"> OPISATI NEOPISIVO?! - Treća dob i 50+
">
Blog Društvo Invaliditet

OPISATI NEOPISIVO?!

Za pilote će vam reći, svatko tko se ma i jednom našao u situaciji da ne dodiruje tlo, onaj tko je bar jednom vidio ovu naše majčicu Zemlju odozgo, to su ljudi koji su svom životu dodali dimenziju više. Sasvim je to poseban mentalni sklop pa kad se angažira oko nekog projekta, rezultat može biti samo i jedino vrhunski.

Ovaj izvanredni letački doživljaj organiziran je kao najava središnjeg događaja “Bukom motora protiv tišine ALS-a” kojim se ljudi dobre volje otvoreno bore za prava ljudi oboljelih od ALS-a i drugih rijetkih bolesti jer oni sami to, na žalost, ne mogu. Događaj se održava pod pokroviteljstvom Predsjednice RH, Ministarstva zdravlja, Ministarstva demigrafije, obitelji, mladih i socijalne politike i grada Zagreba.

Zahtjevnu organizaciju ovog događaja preuzela je Udruga Neuron iz Zagreba. U akciju su uključeni svi koji svojim motorima prave buku.

Smatrati humanitarnu akciju “Bukom motora protiv tišine ALS-a”, u koju su se po prvi put uključili i zaljubljenici u paragliding, netko bi mogao tretirati samo još jednim okupljanjem nekog broja ljudi na nekom mjestu, ali…netko i to mora.

Prije nekoliko dana, ne sasvim spontano, ali ipak velikih srca i kratkog fitilja spram nemoćnih i slabih, skupila se ekipa koja će u narednih nekoliko dana preletjeti Hrvatsku s najistočnije točke do glavnog grada.

Skupila se međunarodna ekipa paraglidera i povezala se sa još jednom grupom mnogima još uvijek neobičnih ljudi na njihovim brujećim metalnim konjima i odlučila od krajnjeg istoka lijepe nam naše pa prema zapadu sve do Zagreba, leteći svojim paragliderima pronijeti glas o onima koji najviše trebaju našu pažnju, a na koje se često zaboravlja.

Prva destinacija Ilok!

Stigli smo iz Varaždina preko Zagreba u Ilok kasno popodne, ali ni časka ne časeći razvili su letači svoja krila i “onjušili” slavonski zrak. Letjelo se uz Dunav s pogledom na Bačku Palanku i Šid u susjednoj nam Srbiji, a nisi propustili nadletjeti ni povijesni grad Ilok. Brujanju motora naših domaćina motorista sa zemlje pridružila se “buka” iz zraka. Osmjehe blaženstva više nitko i ništa tim ljudima nije mogao skinuti s lica ni idućih dana. Druženje uz neizostavan čobanac i svježe ubrano grožde s bajkerskom ekipom iz Iloka, nastavilo se posjetom Iločkim podrumima i upoznavanjem s poviješću vinogradarstva i podrumarstva ovog lijepog kraja. A onda nas je svladao umor, ali nitko nije brinuo. Naši domaćini pobrinuli su se da nam, u granicama mogućeg, bude ugodno. Razvili su se šatori na livadi, rasprostrle se vreće za spavanje u maloj kuriji, neki su naprosto pozaspali pod drvetom…i već je svanulo.

Ujutro se i opet ozbiljno prionulo “poslu”.

I sad sam u problemu!😊

Kako opisati ljepotu iločkih vinograda i polja viđenih iz zraka? Fotografije i video snimke ipak su donijeli nama koji smo “čučali” na zemlji kraj svojih kombi-vozila i bili potpora za uvijek moguće tehničke probleme.

Nebo iznad prekrasnog golf terena Principovac u malo se vremena rascvalo bojama sistemom “sad me vidiš-sad me ne vidiš”. Bravure su to ovovjekih Ikara. I sve to pod budnim okom našeg Kristijana. Ali trebalo je krenuti prema Vukovaru i opet uživati u pogledu na Dunav. Usput snimljene fotografije stamenog, a opet nesretnog vukovarskog tornja za uspomenu i put pod noge, krila u zrak, prema Vinkovcima i otvorenju Vinkovačkih jeseni. U Vinkovcima na aerodromu Sopot nema mira. U čekanju povoljnog vjetra servisira se oprema, i opet uživa u dobrom jelu, izmjenjuju se iskustva…”Kaj radiš?”, pitam jednog slovenskog letača. “A?…ništa! (smije se) Vidiš ovaj šaraf? Takav isti s druge strane mi je otpao i sad moram…” (prekomplicirano za ponoviti 🤣). “U letu?”, pitam. “No pa ni to takšen velik problem!” 😊
Za par minuta Beno je poletio uz odličan zvuk svježe servisiranog motora i akrobacijama zadivio Vinkovčane.

Bajkeri su se i opet iskazali. Uz osmjeh od uha do uha služe nam kasni objed/ranu večeru, za prste polizati. Kotlovina mami. I taman smo mislili odahnuti kad eto “ma samo još probajte malo kulena i sira…”

Nema nerješivih problema za ekipu koja je u idućem trenutku već u zraku i leti preko Đakova prema Slavonskom Brodu.

A u Slavonskom Brodu opet buka motora i ne manje bučan i srdačan doček ovih sjajnih i nadasve organiziranih ljudi. Odličan grah, još bolji roštilj i osiguran smještaj na aerodromu “Slavonski Brod” pa kako tko voli, netko u šator netko na pripremljene krevete. I opet smo preumorni za gitaru koja spremljena čeka pravi trenutak. Možda nam Kiki nije svirao, ali kad smo u 5h ujutro čuli buku motora, znali o čemu je tu noć razmišljao. Nikad slađe ni bučnije buđenje

Idući dan ista priča začinjena pošalicama, osmjesima, dobrodušnim zadirkivanjem, jer vjetar nam nije baš uvijek naklonjen, ali leti se dalje s nesmanjenim guštom i neuništivim optimizmom.

Polijeće se opet, ovaj put prema Novoj Gradiški strogo se držeći Hrvatskog zračnog prostora i vireći u susjednu nam Bosnu, ali prekaljeni su to letači pa se neće izgubiti putem.

U Novoj Gradiški predviđena poletno-sletna staza malo je izvan grada, u poslovnoj zoni.

Vrijeme kao stvoreno za letenje, a “gušti su gušti” i konačno dolazimo na red mi “mali od palube”. Naš dragi Slovenac Uroš tandemirao je i ne žaleći ni truda ni vremena poveo nas, jedno po jedno, u visine. A gore…samo raširiš ruke i znaš kako je pticama. I konačno shvaćam rečenicu koju je izrekao Kiki “nagovarajući me” da krenem s njima u tih 10 najkraćih sekundi u životu (toliko mi je zapravo trebalo za odluku 😊): “Mi znamo zašto ptice pjevaju!”

Do sad smo već postali prava ekipa, prava mala obitelj. Odajemo si skrivene tajne, pričamo o obiteljima, o smiješnim trenucima, šalimo se svako pomalo na svoj i pomalo na tuđi račun. Neopterećeni. U jednom smo trenutku saznali da Martin, najstariji član naše ekipe, od troje djece, ima u kući dvije olimpijke, da Zecova supruga peče odlične kolače, da nas u Zagrebu čeka najmlađi bajker Liam, da je Mario letio sa svakim od svoje četvero djece, da Lovro čeka prinovu i da će, koliko mu već sad poznajem tatu, malac biti pilot. 😊
Tihomir, dva Ivana i Dražen alatom popravljaju pa umorni zaliježu uz cestu. Samozatajni Doriano polako priprema svoju letjelicu, a ja krajičkom oka ne mogu ne primjetiti Erikov pogled u nebo i žal što uz ovu rutu, zbog kvara na svojoj jurilici, neće izvoditi akrobacije nad Voloderom. U Gregoru sam našla sugovornika, malu enciklopediju i letački i priručnik u skraćenoj verziji, koji je neumorno odgovarao na hrpu mojih pitanja

I sve to na suncu koje je nemilice pržilo.

Nakon što smo se nauživali u letenju, priči i suncu, dočekala nas je ekipa. Neću napisati ništa novo…družili smo se na obližnjem nogometnom stadionu, uživali u za nas pripremljenim jelima i pravili planove za dalje jer ostaje nam još malo vremena pa žurimo na put.

I konačno Voloder u kojem su u tijeku Voloderske jeseni. Eh…😊

Sad konačno možemo odahnuti!

Zadnja je to destinacija prije Zagreba i sudjelovanja na centralnom događaju međunarodne akcije “Bukom motora protiv ALS-a”.

Bio je to dan za pamćenje zbog puno toga, ali i večer je bila za pamćenje. U Voloderu je konačno na red došla i pjesma uz gitaru. Noć davno već nije bila mlada kad smo se razmilili po šatorima. “Avantura” se bližila kraju!

Ali nećeš razbojniče!🤣🤣🤣

Znam da nas sutra čeka novi divan dan. Buđenje u 6h, a Ivan i Slavko, obojica starija od 60 godina, unuk i sin pilota one neke davne hrvatske avijacije, odlučuju prvi put poletjeti. I nisu požalili!

Naužili smo se Slavonije, neba, zvuka motora, druženja, slavonskih delicija…

Bogata zemlja daje bogate plodove ovim marljivim ljudima, a oni ih nesebično i s ponosom iznose na stol svojim gostima, nama, putnicima namjernicima.

Slavonska srca naših domaćina, na ovoj našoj “turneji” zemljom i zrakom, velika kao i ta njihova ogromna ravnica učinili su da plemeniti cilj podrške ljudima s ALS-om, ali i svima onima kojima je pomoć potrebna, bude prepoznat.

I eto nas u Zagrebu…tisuće motora, turiraju dečki opake mašine, količina adrenalina mjeri se u litrama. Konačno srećemo Slavica (vjerojatno nije spavala noćima), Slavena koji je na motoru prevalio stotine kilometara na dnevnoj razini vozeći Zagreb-Ilok-Zagreb, Zagreb-Slavonski Brod-Zagreb…koordinirajući svoju bajkersku ekipu ne dopuštajući ni najmanji propust.

Pozornica, Zagrebački mališani, Soulfingersi…miris benzina i spaljenih guma, defile motorista kroz Zagreb, masa ljudi i rijetko viđena radost na licima svih koji su sudjelovali ili prisustvovali ovom događaju. Nemjerljivo i nepovratno obogatili smo naše živote.

Cilj je postignut! Nitko iole svjestan vremena u kojem živimo neće više moći reći “ALS? A što je to?”

I što još reći?
Možda najkraće citirati mog prijatelja Kristijana: “Bukom motora protiv tišine ALS-a 2019. je postala utvrdom prkosa, zajedništva i srdaca velikih ko kuća, a rasti će i više. Još sam jednu obitelj stekao na ovom putovanju…”

 

Ena Šimek Šuplika

Povezane vijesti

Dobra vijest za oboljele od multiple skleroze: Broj na vrijeme liječenih podići će se s mizernih 25 na europskih 75 posto

Administrator

Zanimljiva gledišta starijih o smrti i umiranju. Koja su to?

Administrator

POZITIVNO ZDRAVSTVENO PONAŠANJE SNAŽNO JE POVEZANO SA DUGROČNOM SKRBI ZA STARIJE

Administrator

Moje putovanje sa MS-om je drugačije od tvog

Administrator

PRAVNI SAVJETI Nećakinja će plaćati dom

Administrator

ETO ZAŠTO ODOSMO K VRAGU !

Administrator