ODLAZAK NIVES KAVURIĆ-KURTOVIĆ (78) Umjetnica koja je svojim djelima provocirala smisao postojanja i života

Ova kraljica iskrenosti živjela je na najteži način: daleko od instant uspjeha, rezervirana prema nagradama, priznanjima i častima

Na vijest o smrti Nives Kavurić Kurtović, što mogu riječi? Mogu tvrditi o jednoj od najvećih umjetnica koju smo imali, o djelima koja zauvijek ostaju ili o sjećanju onih koje je ostavila. Ne znamo pronaći pravu riječ. I ne znamo ništa o besmrtnosti niti to možemo znati. Znam samo da je Nives Kavurić-Kurtović bila posebna osoba i da je učinila više od drugih. A kako je u kolokvijalnom govoru vječnost pomalo neodređena daleka i nejasna zemlja, ponovimo već negdje izgovoreno: otišla je prva dama hrvatskoga slikarstva (pri čemu ne znam zapravo gdje bi stavio naglasak; na lijepo i plemenito unutrašnje i vanjsko lice ove princeze iskrenosti ili na njezino djelo). Onoj kojoj je život i slikarstvo, po njezinim riječima bilo jedno te isto, što na ovome mjestu mogu riječi?

Dubok je ovo bio bunar. Za nas koji smo je poznavali činjenica njezina fizičkoga utrnuća je mjesto na kojemu je naša sumnja u smrt najjača. I to ne samo poradi naših sjećanja, njezinih sjajnih djela, nego stoga što je slikala cijelim svojim bićem. Tjelesnost njezine slike ili crteža osigurala joj je potpunost misaonoga i emocionalnoga bića. Stoga sva patetična zaključivanja o duši koja nadživljuje materiju krajnje su mi na ovome mjestu sumnjiva. I poput španjolskog teologa filozofa Unamuna koji ne može zamisliti vječni život bez svojih ljudskih slabosti, vjerujem da se i ovdje ne može zamisliti vječnost bez njezina krhka tijela i njegova snažna traga.

Dar slušanja

Uostalom, jednom je rekla: “moj duh proizlazi iz mojega tijela”. Doista, “duh ne slika” (Merleau-Ponty). Bilo kako bilo, nema više ponosna i uznosita bića koje je živjelo izvan naše zajedljivosti, lišeno zavisti, s darom divljenja prema drugima, drukčijemu, s darom razgovora i slušanja. Jer boljega čitača i boljega sugovornika od Nives nisam susreo. Ona nije priznavala krizu umjetnosti ili smrt slikarstva; priznavala je samo vlastitu krizu. Ali s tom je krizom samo snažila umjetnost pridonoseći tome da se svi glasi o kraju slikarstva i umjetnosti, još tamo od Hegelova proroštva o svršetku same umjetnosti i novim prorocima Sudnjega dana koji su jučer govorili isto, prokažu lažnima i gotovo smiješnima. Crte, hrapave ili kolažirane tvari, mrlje, riječi koje su upliću među oblike… govore da su materija i duh živjeli zajedno. Stoga je ova kraljica iskrenosti, unutar pravoga etosa netolerancije krizi umjetnosti i smrti slikarstva koji su imali zadah konačnosti suprotstavila vlastito biće znajući da je kriza umjetnosti zapravo naša kriza i da smo za našu izgubljenost samo optužili druge.

Učinila je smiješnom, ovdje, tako napetu raspravu o novom i starom, naprednom i nazadnom, tradicionalnom i avangardnom jer su na njezino djelo i njezin “izraz djelovali neortodoksne pojave ili nimalo konvencionalni tokovi kao što su bili body art, instalacije i asamblaži” (T. Maroević). Bivajući u njezinoj privilegiranoj blizini gledali smo je kako je slikala i crtala. Tu nije bila riječ o ruci s kistom ili s olovkom koja oklijeva pred praznim papirom ili bijelim platnom. Sjedeći često na podu njezino se cijelo tijelo uvijalo, grčilo, ruke su okretale platno ili natron-papir premještajući ih bliže ili dalje, slijeva nadesno, od gore prema dolje. Navodnjavajući površinu nastojeći prosuti i kapnuti mrlju u najudaljenijom polju slike. Pritom ono što ostaje, samo konvencionalno zovemo slikom ili crtežom (kao što se i Radaušev halucinatorij u Panopticumu zove kipom i kiparstvom).

Je li to bilo slikarstvo? Nije se smatrala slikaricom. Rekla je jednom: “Ma kakav sam ti ja slikar? Boja nije moja snaga, nije moje snažno oružje.” Doista, ma kako zvali njezino djelo, ma gdje ga stavljali, ono je bilo samo upregnuto u traganje za smislom života. To joj je bilo važnije od stilske naznake i kategorijalnoga poimanja i činovničke revnosti, jer njezino “djelo ne proizlazi iz kategorije, nego kategorije iz djela” (Ž. Čorak). Ne gradeći lijepu sliku niti stil, tražila je samo dosljednost iskrenosti – te prognane riječi koja već dugo nije u dobrome stanju. Jer došavši iz progonstva modernoga svijeta, ta je riječ u Nivesinom djelu našla svoj kuću. Kod nje je najintimnije našlo svoj lik, najtiše svoj glas. Stida i nelagode nije bilo. Iskrenost je pravdala sve, ako je “pravdanje” umjesna riječ.

Jačanje jezika

Stoga nema u njezinom opusu nekih uobičajenih crta razvoja i proceduralnih kalupa sazrijevanja. Sagledavanje opusa u nekom panoramskom smislu je besmisleno. Ono od ranije i ono od kasnije – isto je Biće. Tražeći razlog i smisao postojanja, od samoga početka to je djelo bilo osobno, znači, posebno. I iz prvih, nužno literarizirajućih nadrealističkih djela izbavila se hrapavošću žuljajuće materije. Stoga njezino ranije djelo nije potonulo u neprozirnu nadrealističku noć (Slutnja promašaja, 1962). Taj će nadrealizam ostati grubo tkan, nalik grubom suknu i ubrzo, zastrt limfom i osjetom umjetnice. Taktilnosti podloge uporabe raznih materijala, postupci kolažiranja i nadasve – pisanje riječi i cijelih rečenica značilo je i jačanje jezika. Te muhe ili Babilonijada (1965) označavaju slobodno kombiniranje materijala i njihova odnosa sa crtežom. Postupci su sve složeniji, teksture sve bogatije. Naposljetku, njezino “pisanja slike”, rastavljanje slogova i riječi (udah-ni, izdah-ni i na koncu usahni, O – da ruci. Itd.), imalo je aluzivne nakane, upregnuto prema smislu postojanja, pitanjima života i smrti, ponekada i s onomatopejskim vrlinama oponašanja i s ritmičkim i foničkim vrlinama zvuka.

I nižu se njezini crteži, slike, ciklusi, cjeline. Prostirke su poput zastava i stjegova neke bratovštine srca u kojima su misli sređenije a oblici određeniji. A tek njezine Rolade života ili Zarolan životom (od 28 i 40 metara!) koji je pravi roman tijeka svijesti, i koje dokazuju da je veliki format intiman format (Keser). Ponekad se suočila sa stvarnošću. U crtežima Vrijeme zapunjeno odustajanjem (1995-96) izašla je iz sebe komentirajući grubu stvarnost koja ne veseli. I crteži su počeli živjeti ili bolje rečeno zapravo odumirati od lošega zadaha i susreta sa ovakvim svijetom. Tamo gdje su drugi stavljali znakove uvjerenja ili se zaklanjali iza kore stila ona je ostavljala tragove čovjekove ranjivosti. Sve su kategorije stila rođene iz mesa njezina djela. Njezino je djelo bilo samo prividno narativno. Ono je imalo priču, ali te su priče dolazile iz gustoće njezina unutrašnjega života. I zvali ih slikama, crtežima, reljefima, kolažima ili nekako drugačije, svojim je djelima uvijek nastojala isprovocirati smisao postojanja i života.

Nadahnuće

Žalila se na manjak razgovora, susreta, blago prekoravajući Željku, Tonka, Zlatka, Magi, Zvonu, Ivu ne propuštajući se zahvaliti na pisanoj i izgovorenoj riječi. Ali njoj je živa riječ, dodir, susret bio jednako važan kao i tekst o njezinom djelu koje je, kao malo koje, navuklo toliko pažnje. Njoj je bilo do fizičke blizine, do razgovora kako bismo svi “izašli malo čisti i bistri” (kako sama piše na jednoj slici). Izbjegavajući jednako pretencioznu dubinu kao i ispraznost površnih razgovora, osjećala je svu mržnju novoga vremena prema iskrenosti i emociji, iskazujući gotovo fizičko gađenje prema površnosti praznoga jezika u službi nemisli. U vremenima u kojima su čitači i slušači rijetki, ona je potanko rasplitala uzle i grope i svojih i tuđih misli.

Naglašava se da potekla iz ugledne obitelji. Nije puno pričala o tome. Svoj ugled je gradila sama. Nije ona samo prva dama hrvatske umjetnosti nego kraljica iskrenosti koja je živjela na najteži mogući način: izvan stila kao samoproglašene sigurnosti, daleko od omamljenih leptirica na medijskom nebu, daleko od instant uspjeha, rezervirana prema nagradama, priznanjima i častima i članstvima u najuglednijim bratstvima. Njoj je vedri vrapčić na travi ispred njezine kuće odvraćao pažnju više nego sve časti i pomasti. Žeđala je za saznanjima, a ne priznanjima.

I premda su smrti u Hrvatskoj konačne da konačnijima ne mogu biti i premda u “Hrvatskoj zagrobni život ne postoji” (Tišljar), lik ove iznutra i izvana lijepe žene mjesto je na kojemu čovjek najviše sumnja u smrt. I uvijek se možemo vratiti tijelu slike, materijalizmu u kojemu je duh kod kuće. Možemo se vratiti lomljivom biću i ljudskoj ranjivosti i djelu nezaraslome u lišajeve rutine. To je bio ulog do krajnjih snaga. Tu su bili oblici misli, slutnji, straha, nadanja… koji se nisu mirili sa poništenjem i oskvrnućem osjetilnih potencijala i djela i djelovanja.

Nadahnuće joj je bila prejeftina riječ; gotovo lijenost. Ako je njezino djelo najčišći autobiografski izvještaj o krizi, njoj je nadahnuće bilo trajno stanje; cijeli život.

Doista, ako joj je život i umjetnost bilo jedno te isto, zašto i njezinu smrt ne bi ubrojili u to jedinstvo, piše Jutarnji list.

Možda će Vas zanimati...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *