• Naslovnica
  • Aktivnosti
  • Naše priče
  • MOJA TETA KATA ILI PRIČA O VREMENU KADA SE ZNALO ŽIVJETI. I UMIRATI Mnogo sam puta na ormaru vidjela kofer, skamenila sam se kad sam pročitala cedulju
Naše priče

MOJA TETA KATA ILI PRIČA O VREMENU KADA SE ZNALO ŽIVJETI. I UMIRATI Mnogo sam puta na ormaru vidjela kofer, skamenila sam se kad sam pročitala cedulju

 

 

Na fotografiji se vidi kofer koji leži na ormaru. Starom smeđem drvenom ormaru, do visokog sjaja ispolirane površine, s lijepo zaobljenim vratima i krupnom ključanicom. Poznajete takve ormare, imate negdje u svom sjećanju uspomenu na jedan takav, osobito ako ste kao dijete zalazili u te neke slavonske kuće – ušorena sela, austrougarska gradnja, sobe s malo namještaja i okrečenom mustrom na zidu, skromne i uredne. Na ručki kofera visi cedulja, ali pogled vam na njoj ne zapinje jer cedulje nekako pripadaju koferima, tu im je mjesto. Možda ime vlasnika, možda bilješka s nekog prošlog putovanja, nije osobito važno znati.

Prije će vas zateći mir i čistoća ovoga kadra. Gdje je ova soba? Kakav li čovjek u njoj živi, možda se zapitate.

Ali, kako je zbivanja na fotografiji malo, pogled će se u daljnjoj potrazi za uzbuđenjem opet vratiti na kartonsku cedulju. Sigurnim starinskim rukopisom ondje piše: Roba za Smrt.

“Ruka joj nije zadrhtala dok je to pisala”, kaže Berislava Picek, autorica fotografije koja nas poziva na njezinu novu izložbu, otvorenu prošli petak u zagrebačkoj galeriji Ulupuh. “Posmrtno ruho” službeno je ime izložbe.

Slovo S u riječi smrt osobito je kitnjasto, nitko danas više tako ne piše.

To nije mračna priča. To je priča koja slavi život do samoga kraja, posvećena jednoj divnoj ženi, pojašnjava autorica.

Ta je žena njezina teta Kata, žena koja ju je odgojila. Obilježila i odredila. Nije ju zvala mama ni teta, nego samo – Kato. Kata je nju zvala Ljubo. Možda od Berislavina krsnog imena Ljubica. Ali prije će biti iz čiste dragosti. To je osobna, intimna priča, ispričana u formi minimalističkog fotoeseja, kroz 15 fotografija malog formata u jednostavnim okvirima od sirova drva. “Nisam htjela paspartu, ni veliki format, nije smjelo biti ništa pompozno.”

Dobro posložena žena

To je priča o jednoj anonimnoj, običnoj ženi koja se uredno i trezveno pripremila za smrt. Koja je odlučila umrijeti mirno kako je i živjela. Nije to izuzetan podvig, nije herojstvo ni velika rijetkost, lako je moguće da ste u vlastitoj obitelji imali sličan primjer. Upravo zbog toga ova izložba fotografija ne priča samo intimnu priču tete Kate, ona je prepoznavanje i bilježenje tihog fenomena nekog prošlog vremena kojega se još sjećamo, ali koje se od nas udaljava golemom brzinom.

Ovo može biti svačija priča.

teta Kata i Berislava

 

Činilo mi se da poznajem i dobro razumijem tu ženu samo iz tih nekoliko fotografija – detalja sobe u kojoj je živjela. Uredno složena besprijekorno bijela posteljina, slika Majke Božje na zidu, uvijek otvoren prozor, plastično cvijeće u vazi i heklani milje na psihi – simboli smjerne slavonske kuće, sve kako mora biti.

Prije tih jedva pedeset godina bilo je sasvim uobičajeno da teta ili baka preuzme na sebe odgoj djeteta o kojemu se majka nije mogla brinuti zbog ovog ili onog razloga. Tako je i Berislava, stara samo sedam mjeseci, stigla iz Zagreba u Slavoniju. Bila je nedonošče, sitna i slaba beba, a teta je u to vrijeme živjela sama u kući u Starim Andrijevcima – pa se činilo da je situacija tamo stabilnija i bolja za osjetljivo dijete nego da je, nakon što se mama, medicinska sestra, morala vratiti na posao, čuvaju nepoznate žene u Zagrebu. Sve je to nama, tek drugoj generaciji stasaloj nakon tih ljudi, sasvim nepojmljivo.

“Teta je bila konkretna, dobro posložena žena. Dobar dio vremena do sedme godine provela sam kod nje, prvo u Starim Andrijevcima, a poslije u Pleternici gdje su ona i njezin drugi muž kupili tu kuću u kojoj su, mnogo kasnije, snimljene ove fotografije. Viđala sam mamu vikendima, posjećivali smo je u Zagrebu, ali život u Slavoniji meni se više sviđao.”

Ta povezanost, s tetom, ali i s njezinom kućom i seoskim načinom života, čini širi kontekst ove priče, kompleksnu sliku koja je zauvijek utjecala na Berislavu i koja nama kao promatraču otvara neke nove važne teme koje nisu sasvim očigledne na prvo gledanje.

Autorica je ove fotografije snimila kao podsjetnik sebi – na jednostavnost i pragmatičnost, mirno i temeljito proživljen život koji se onda ne boji pogledati u smrt.

“Sve suprotno ovome što mi imamo danas, gdje je život postao neki stalni grč, stalna egzistencijalna borba i dokazivanje… Ne znamo živjeti pa ne znamo niti umirati.”

Što je to znala ta sitna, obična žena što mi danas ne znamo?

Za početak, znala je odgojiti tuđe dijete kao da je njezino. Samo bolje od većine svega što danas vidimo kao odgoj – tako da te dijete iskreno voli i poštuje, iako uopće ne mora, da cijeni tvoje vrijednosti i – možda važnije od svega – da bude u miru samo sa sobom.

I što uopće znači živjeti taj famozni ispunjeni život?

“Teta Kata je cijeli život bila domaćica, ali i vrlo poduzetna žena. Radila je i prodavala ručni rad. Imala je besprijekoran vrt. Krajem ljeta spremala bi hrpu zimnice, kuhala paradajz i prodavala ga nekom restoranu u Slavonskom Brodu. U jednoj fazi života imala je i štand na tržnici u Rijeci, na kojem je prodavala domaće slavonske kobasice. Imala sam tada oko četiri godine. Petkom navečer sjele smo u vlak u Starim Andrijevcima, s dva kofera puna kobasica, i cijelu noć vozile se do Rijeke. Ujutro bismo na tržnici prodavale kobasice, išle su kao halva. A kada bih se ja umorila, teta bi mi pod pultom namjestila krevet za spavanje u praznom koferu koji je mirisao na kobasice… Zato ja i danas mogu spavati gdje god treba (smije se). Kata nije smatrala nikakvom žrtvom ni teretom to što je imala mene. Sve što je željela raditi – radila je, samo sa mnom.”

DOBRO POSLOŽENA ŽENA Teta Kata je cijeli život bila domaćica, ali i vrlo poduzetna žena. Radila je i prodavala ručni rad. Imala je besprijekoran vrt. Krajem ljeta spremala bi hrpu zimnice, kuhala paradajz i prodavala ga nekom restoranu u Slavonskom Brodu

 

Prirodni ritmovi

I tu, čini se, dolazimo do ključnog motiva za razumijevanje Katine vještine života kojoj je Berislava željela odati počast ovom izložbom.

Bio je to jednostavan, ali smislen život.

Maleno se dijete u takav život prirodno i lako uključilo – učilo biti odraslo, korisno i zadovoljno. Takav život ima svoje prirodne ritmove, svoju sjetvu i žetvu, plimu i oseku, svoje obaveze, ali i vidljive plodove rada. Život se uči primjerom, a problemi se rješavaju u hodu. Dijete nije centar svijeta, nije prepreka ni projekt sam za sebe, nego dio zdrave organske cjeline. Sve to današnji klinci gotovo uopće ne poznaju jer odrastaju getoizirani u umjetno stvorenim okolišima vrtića, mini diznilendima pomno očišćenim od ikakvog znaka stvarnog života, brige ili smisla.

“S četiri godine sadila sam vrt, imala svoje gredice, znala raspoznati luk, grašak i mrkvu. Točno sam znala što sve iz vrta treba za juhu. Naučila me šivati, vesti, tkati na tkalačkom stroju. Mijesila sam kruh i tjesteninu prije nego što sam krenula u školu. Teta mi je željela prenijeti te korisne vještine. Imala je mnogo interesa, ali i mnogo vremena. Živjela je samoodrživost dok se još nije znalo što je to. Znala je koliko je važno da sam proizvodiš svoju hranu. Ali i red se morao znati. Nikad se ne preskače doručak, za to se uvijek mora imati vremena. Kada se ruča, nitko ne ustaje od stola. A petkom je cijeli život postila, na kruhu i vodi. Treba imati mjeru, govorila je. Red u tijelu važan je kao i red u glavi… Što sam starija, sve sam svjesnija koliko me taj život odredio. Danas to isto želim prenijeti svojoj kćeri. Uredili smo kuću na selu, sadimo vrt, pripremamo svoju hranu. Htjela bih da moja kći zna da mi nismo ljudi koji vikend provode u šoping-centru.”

“Moraš biti spremna”

Berislava je mnogo puta vidjela kofer na ormaru, a da nije pogledala što piše na cedulji. U svojim ranim osamdesetima teta je još bila zdrava i vitalna, živjela je sama, obrađivala vrt i pripremala zimnicu. Kada je prvi put shvatila što piše na koferu, samo se skamenila. Nakon nekoliko dolazaka prokomentirala je to s tetom… “Moraš biti spreman”, rekla je kratko i jasno. Tada još nije bila bolesna. Kada je nešto kasnije saznala da ima karcinom, nije pokazivala da je uzdrmana. “Umire se od bolesti ili od starosti, a ja imam oboje.”

TAJNA KOFERA NA ORMARU Berislava je mnogo puta vidjela kofer na ormaru, a da nije pogledala što piše na cedulji. U svojim ranim osamdesetima teta je još bila zdrava i vitalna, živjela je sama, obrađivala vrt i pripremala zimnicu. Kada je prvi put shvatila što piše na koferu, samo se skamenila. Nakon nekoliko dolazaka prokomentirala je to s tetom… ‘Moraš biti spreman’, rekla je kratko i jasno

 

Teta Kata je do samog kraja voljela ljude i ljudi su voljeli nju. Imala je otvoreno srce, nikoga nije osuđivala. Kuća je uvijek bila puna, nitko se nije najavljivao u goste, a na stolu je uvijek bilo nešto ponuđeno. Voljela je zlato i voljela je cvijeće. Imala je najljepšu okućnicu u Pleternici, s morem cvijeća u svim bojama, muškatle u kalićima na stepenicama i Antunove ljiljane pod prozorom. Ubrzo nakon što je završila u bolnici, ta je kuća prestala živjeti, prestala biti dom. Samo jedna fotografija na izložbi prikazuje tu umrlu kuću, nakon što je Kata otišla, a prozor se zadnji put zatvorio.

Tamo gdje je bilo cvijeće u dvorištu, pojavila se neka travuljaga. Kuću je obuzeo neki čudan miris. Tome je Berislava već posvetila jedan svoj raniji rad pod imenom “Dom na prodaju”.

Najnovijom izložbom konačno zatvara tu temu. Osim fotografija, među izlošcima je i kofer. U njemu više nema cicane haljine, crnog rupca ni krunice. Danas su u njemu spakirana sjećanja na jedan pošteno i hrabro proživljen život. prenosi jutarnji.hr

Related posts

Zajedno su 71 godinu: Nikad ništa nismo ‘pomeli’ pod tepih

Jedna od najboljih godina u mom životu!

Tko kroji (ne)pravdu? I zašto smo se mi tiho pomirili s činjenicom da starost u Hrvatskoj znači rat za egzistenciju?

Ostavi komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com