Mirjana Krizmanić: Kako se uspješno pripremiti za mirovinu?

Kako se uspješno pripremiti za mirovinu?

Što zapravo znači  uspješna  priprema za  mirovinu i je li to uopće moguće?  Poznata hrvatska umirovljena psihologinja Mirjana Krizmanić pojasnila je za portal Treću dob kako uspješna priprema  za mirovinu znači da mirovinu nećemo smatrati krajem života, već ćemo u nju ući  kao u  jedno novo razdoblje života u kojem još nismo bili, a u kojem nas, kao i u svakom od prethodnih, očekuju neke neugodne, neke neutralne i neke baš lijepe stvari. Odnos  tih  neugodnih, neutralnih i ugodnih događaja i doživljaja ovisit će, dakako, u određenoj mjeri o objektivnim okolnostima, kao što su to, primjerice, imovinski status, krov nad glavom ili bračno stanja,  ali ipak u najvećoj mjeri  o našem stavu prema mirovini i našoj pripremi za to životno razdoblje. Ukoliko smo se uistinu dobro pripremili na mirovinu,  tada  i u tom životnom razdoblju možemo živjeti s mnogo zadovoljstva, smatra Krizmanić.

         Najveći  je problem s pripremom za mirovinu što bi ona trebala započeti  još u ranoj mladosti, kad se uz razvoj ličnosti razvijaju i interesi i pronalaze različiti izvori zadovoljstva i radosti koji nas mogu pratiti  do kraja života. Dakako da mladi, pa ni mlađi odrasli ljudi nisu skloni razmišljanju o starosti i mirovini.  Svi smo mi manje ili više skloni  tijekom života kovati planove najviše za koje desetljeće unaprijed, ali ne i za trideset ili četrdeset godina, kad ćemo se odjednom naći na pragu mirovine. Nepripremljeni ljudi, naročito oni koji nemaju tu sreću da su postali djedovi  ili bake,odlaskom u mirovinu izgube mnogo toga što ih je do tada “držalo” aktivnima i zadovoljnima.  Nema više svakodnevnih odlazaka na posao, jadikovanja zbog preopterećenja ili groznog šefa, razgovora i druženja s kolegama, zajedničkih proslava rođendana ili izleta, sve je to odjednom otpalo i mnogi se od nas tako nakon dugo godina odjednom nađu suočeni sa samim sobom. Oni s  možda nešto više sreće nađu se suočeni sami sa svojim suprugom ili svojim suprugom, ali i oni su nepripremljeni  na takvo suočavanje, jer je mirovina najčešće i njih zatekla.

     Kao što smo već spomenuli, uspješna se, kao uostalom i neuspješna mirovina, sastoji od okolnosti na koje baš u toj životnoj dobi  i ne možemo jako djelovati  (npr.  zdravstveno stanje),  ali se one relativno sporo mijenjaju.  Činjenica je da se kod većine starijih osoba zdravstveno stanje polako urušava, ali  se često radi o promjenama koje su ili dovoljno male ili dovoljno spore da ne utječu bitno na našu kvalitetu života, a ima i promjena koje zdravim ili razumnim načinom života možemo dosta dugo održavati stabilnima. Na sreću se, upravo zahvaljujući sporosti većine promjena, mi na njih tako reći “u hodu” i privikavamo.

     U životnoj dobi u kojoj većina ljudi odlazi u mirovnu, uz konačan gubitak redovnog zaposlenja, ljudi se pred mirovinu, a još više u mirovini, moraju suočavati i s gubitkom prijatelja, rođaka, znanaca, susjeda, kolega koji su preminuli. Na prvi se pogled  čini da nas smrt susjeda ne može pogoditi poput smrti prijatelja ili nekog rođaka. Ali  smrt svake osobe koju smo poznavali, čak možda samo iz svakodnevnih ili čestih susreta u obližnjoj pekari, ostavlja za sobom prazan prostor koji se više ne može popuniti. Nestaju nam tako sve češće ljudi koje smo poznavali iz djetinjstva ili mladosti, s kojima smo proveli godine i godine života živeći u istom kvartu ili ulici, pa se tako naš svijet sustavno prazni.  Ima dana kad čovjek i nehotice pomisli kako na “onoj drugoj strani” već ima više poznatih i prijatelja  nego ovdje, gdje postupno ostaje sve više sam.

    Taj osjećaj napuštenosti  i osamljenosti  može mnoge starije osobe koje o tome nisu razmišljale na vrijeme  dovesti do ruba depresije. Na sreću, ima mnogo ljudi koji znaju da se i u odrasloj i starijoj životnoj dobi mogu pronalaziti novi prijatelji i znanci, nova mjesta za druženje ili novi interesi, pa tako brojni ljudi uspješno popunjavaju prazninu koja se oko njih širi.

   Iako je priprema na uspješnu mirovinu cijelo životni posao, koji započinje u ranoj mladosti i traje sve do same mirovine, ta je priprema zapravo samo dio smislenog življenja, koje uključuje i interese i ljubavi  i razvijanje vlastitih sposobnosti i pronalaženje  novih izvora radosti i uživanja; manje ili više uspješno ostvarivanje različitih ciljeva ali i prilagodbu na bolesti i životne udarce.

          Kako bismo nakon svih uzbuđenja i promjena koje smo tijekom života doživjeli, uspjeli uspješno živjeti u mirovini, moramo u svakoj životnoj dobi njegovati sve svoje izvore radosti (bilo da su to drugi ljudi, neki interesi, uživanje u prirodi ili umjetnosti….), kako bismo u onima koji nam  još do mirovine preostanu, mogli i dalje uživati. Treba njegovati stare i nove prijatelje, treba pratiti što se  događa u svijetu i našem neposrednom okruženju, treba uživati u lijepoj glazbi, u dobroj knjizi, u lijepom danu i ljetnom daždu. Treba i dalje hodati kroz život, pa makar i polako i teško, uživajući u svemu što još vidimo, čujemo, osjećamo. Pogrešno je, uzaludno i štetno razmišljati o onome što smo izgubili, onome što smo propustili ili onome što nam je cijeli život ostalo nedostupno. Prošlost se ne može promijeniti i svatko je od nas živio kako je znao i umio. Kajanje i uporno razmišljanje o propuštenim prilikama i upropaštenim šansama može nam samo otežati ostatak života. Stoga ako ikad, onda u mirovni treba živjeti dan po dan, štoviše: trenutak po trenutak. Treba s  veseljem dočekati svaki dan i tada ga ispuniti dodatnim sitnim radostima i uspješnim svladavanjem teškoća.

    Bez takve pripreme, koja uključuje sva područja života u kojima pojedinac ima neku ulogu (primjerice: roditeljstvo, prijateljske veze, profesionalni interesi, zanimanje za kulturu ili umjetnost, prirodu ili kućne ljubimce….) prvi doživljaj života u mirovini može biti doživljaj velikog i sveobuhvatnog gubitka.  Osoba koja se pripremila na odlazak u mirovinu ne samo da je od toga zaštićena, već  ulazi u svoje umirovljeničke dane obogaćena osjećajem da sad konačno ima vremena za sve svoje interese, naklonosti i hobije, da ne govorimo o obilnom vremenu “samo za sebe”, koje je mnogima tijekom njihovog radnog vijeka nedostajalo.

   Slobodno vrijeme koje želimo i znamo ispuniti različitim sadržajima, mnogi dožive kao dar iznenađenja, jer eto, sad konačno  imaju vremena za svoje interese ili za novu ulogu bake ili djeda, koja doslovno pozlaćuje njihove umirovljeničke dane.

  Dobroj i brzoj prilagodbi na mirovinu pridonosi i odustajanje od posjećivanja  svog bivšeg radnog mjesta i svih ljudi koji tamo i dalje rade. Njihov život, kao i život samog poduzeća, tvrtke ili ustanove odvija se dalje kao da nas tamo nikada nije ni bilo. Svi ljudi s kojima smo možda proveli desetljeća zajedničkog radnog života i dalje žive svoj život, rješavaju ili ne rješavaju svoje probleme, nose se sa životnim udarcima i uživaju u svemu dobrom što im se događa. Život “svježeg” umirovljenika još nema dovoljno novih sadržaja, pa možda ni problema, ali su njegovi ili njezini interesi još uvijek  brojnim  nitima vezni uz bivši posao i ljude  koji tamo rade. Međutim, svaki posjet  bivšem radnom mjestu stvara i kod umirovljene osobe i kod onih koji tamo dalje rade, uglavnom samo nelagodu i u najmanju ruku sjetu zbog onog što je prošlo. S jedne strane, umirovljena osoba više ne zna što se tamo događa, kakvi problemi muče njezine dojučerašnje kolegice i kolege, a i oni ne znaju što nju muči ili veseli, niti imaju vremena o tome s njom strpljivo razgovarati.  S toga je prilikom odlaska u mirovinu najbolje zatvoriti za sobom vrata i otići u novi život s pozitivnim očekivanjima, znatiželjom i dobrim raspoloženjem. Treba odmah uroniti  u to novo razdoblje života, smisleno ga popunjavati novim sadržajima i veseliti se svakom danu.

   Oni koji su se unaprijed pripremili  za to “mirno” razdoblje mogu imati još i nekih poslova kojima se mogu i dalje baviti, poput prevođenja knjiga, čitanja  literature na koju godinama nisu stigli ni misliti, nekih posebnih hobija poput rezbarenja ili šivanja, uzgajanja cvijeća na balkonu ili upoznavanja promjena u vlastitom gradu, pronalaženja novih prijatelja i – radost nad radostima- bavljenja s unucima. Pri tome je važno što je više moguće izbjegavati ljude koji su ogorčeni, bijesni, nestrpljivi, nasilni ili na bilo koji drugi način neugodni.  Treba tražiti tople, ljubazne, bezazlene ljude, koji se i sami još uvijek vesele životu i svemu što u njemu vide, čuju i osjećaju.  Ne treba se bojati mirovine niti od nje strepiti, već joj se radovati, kao novoj prilici za uživanje u  različitim izvorima radosti koje smo uspjeli sačuvati do mirovine, zaključila je Krizmanić.

Izvor:Trecadob.com

Možda će Vas zanimati...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *