Mi Samoborci imamo sreću s mjestom u kojem živimo, ali…

PRIRODOM DO ZDRAVLJA – Mi Samoborci imamo sreću s mjestom u kojem živimo, ali…

Ima se zbilja što za vidjeti

Mi Samoborci imamo doista sreću što smo, s jedne strane, otvoreni prema dolini rijeke Save, a na drugu okruženi obroncima Samoborskog gorja. Kamo god čovjek krenuo pješke sve mu je na dohvat ruke. To je razlog da preko vikenda brojne planinarske udruge kreću na svoje kraće ili duže ture po okolnom gorju. Polazak im je najčešće ispred gradskog muzeja, kojeg bi trebalo posjetiti radi upoznavanja prošlosti ovoga grada. Već na mostu preko Gradne, pored Hotela Lavica, postoji planinarska oznaka s destinacijama i potrebnom vremenu da se do tamo stigne.

Zelenilo okolnih šuma poziva šetače da krenu u šetnju. Tko nije za velike ture, može odabrati onu najkraću. Krene uz Gradnu pa već nakon nekoliko stotina metara, tek što se prekrižio ispred Majke Božje u špilji (kopija MB Lurdske), tik nakon kafića Šetnica, krene strminom prema planinskoj stazi. Taj kratki uspon nije uređen, tako da malo nevještiji namjernik mora biti oprezan kako se ne bi ozlijedio. A bilo bi to posve lako urediti za siguran uspon. Gore na stazi već je lakše. Krećući se blagim usponom šetač nastavlja prema ruševinama Staroga grada. No, već nakon pedesetak metara mora proći kroz blato, zbog malog izvora koji stalno vlaži zemlju. Tu bi Grad, uz pomoć Šumarije, trebao postaviti nekoliko niskih panjeva po kojima bi se moglo nesmetano prijeći preko blata. A u šumi srušenih stabala koliko ti srce ište.

Staza se lagano uspinje, mjestimično sužena zbog odrona zemlje ili ostataka srušenih stabala. Učinjeno je nešto da se osigura minimalan prolaz za pojedinca. Premda bezopasna, staza u ovom dijelu može biti nezgodna za stariju ili invalidnu osobu. Mala intervencija šumskih radnika sve bi promijenila. S desne strane staze vidi se dolina uz Gradnu, koja se prostire sve do restorana Vugrinščak. To je mjesto turistički atraktivno, jer se svake godine u ožujku obilježava spomen na bitku koja se dogodila davne 1441. godine. Značajna je to turistička manifestacija, koja svojim bogatstvom sadržaja svake godine privlači sve više sudionika i posjetitelja.

Krećući se stazom, šetač ubrzo izbija na mali proplanak pred ulazom u djelomično obnovljene ruševine Staroga grada. Predivna građevina iz 13. stoljeća, sjedište nekadašnjih vlasnika ovog kraja. Uđe li se u ruševno zdanje, čovjek može tek naslutiti veličinu i ljepotu ovog dvorca. Nažalost, danas se u tom prostoru nema što vidjeti, osim baciti pogled s ostataka kule na dolinu. Dovođenje dvorca u turistički upotrebljivu atrakciju velik je financijski zalogaj, ali uz europske fondove i dokučiv (posao za Grad koji je vlasnik ovog objekta). Na prostoru ispred ostataka Staroga grada staza se spaja s onom koja kreće odmah na početku spomenute doline te onom strmijom, koja polazi iza spomenutog restorana.

Na ovom mjestu staza oštro zavija i nastavlja se blagim usponom natrag u smjeru Samobora. Tu je ona široka i sasvim sigurna. Postoji čak i jedna klupa na mjestu odakle se proteže divan pogled na samoborsku okolicu i Medvednicu u pozadini kao kulisu kojom završava ova prirodna scena. Predivno. Poneki stariji šetač vjerojatno bi se ovdje želio malo odmoriti. Bilo bi dobro da postoji na tom putu još poneka klupa.

Ubrzo se dolazi do drvene sjenice, koja bi trebala poslužiti kao vidikovac. Nažalost, vidik na Samobor i okolicu zakriljen je granama okolnog drveća. Odmah nakon toga prostor je ispred kapelice svete Ane. To mjesto poznato je po tradiciji proštenja na dan ove svetice. U toplim ljetnim danima održava se ovdje misa, a svuda uokolo nalaze se štandovi i prodavači u tradicionalnim narodnim nošnjama. Predivno za vjernike i druge posjetitelje našega grada. Oni spremniji mogu krenuti uređenom stazom križnog puta oštrim usponom prema kapelici svetog Jurja. Oni drugi kreću stazama prema gradu. Krene li onom strmijom, koja je označena predivnom drvenom pločom kao Šmidhenove stube, malo stariji šetač može imati probleme zbog potpuno devastiranih ostataka nekadašnje staze s niskim stubama. Vrijeme je učinilo svoje. Bojim se da ja za starije i invalide ovaj dio puta teže savladiv (a zimi može biti i opasan). Trebao bi Grad nešto učiniti da se stanje poboljša, jer lijepa i prikladna oznaka nije dovoljna. Na kraju te staze izlazi se na cestu koja vodi u grad.

Može se od kapelice krenuti i blažom stazom, koja zavija kroz šumu, a koja također izlazi na asfaltiranu cestu. U tom dijelu, znanom kao Anindol, prolazi se pored prikladno spomenikom označenog mjesta održavanja osnivačkog skupa Komunističke partije Hrvatske. Dogodilo se to na ovom mjestu u tajnosti davne 1937. godine. Nastavak šetnje vodi glavnim putem uz groblje. Drugi, strmiji put vodi ravno prema župnoj crkvi sv. Anastazije iz 17. stoljeća. Ovdje je i Muzej Marton, poznat po svojoj kolekciji starina u staklu i porculanu. Vrijedno za posjetiti. I tako, nakon nešto više od jednog sata manje-više bezopasne šetnje, stiže se ponovno u središte Grada, gdje se šetač može okrijepiti u jednom od brojnih ugostiteljskih objekata. Čini se da grad ima ponešto posla oko spomenute staze.

 

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius

Možda će Vas zanimati...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *