Kako komunicirati i ublažiti bol kod bolesnika

Podrška termalnim bolesnicima

Kako je u palijativnoj njezi važan odnos pacijenta i odgovarajuće specijalizirane osobe tako je i važna njihova međusobna komunikacija. Uloga i svrha komunikacije je primanje i davanje obavijesti bolesniku.

Ona može uključivati i rješavanje međuljudskih problema. Filozof Epiktet smatra da je priroda dala čovjeku jedan jezik, ali dva uha, da bi dva puta više slušao, a ne govorio. Stoga slušanje nije samo pristojna šutnja dok sugovornik govori, niti razmišljanje o tome što ćemo odgovoriti ili pitati, nego aktivno nastojanje da razumijemo što nam sugovornik nastoji poručiti. Svrha komunikacije sa bolesnikom je zadovoljavanje potreba za pripadanjem, znači darivanje sebe drugima. U ovom dijelu zanimljiva je sinkronizacija s granom kulturne antropologije koja se naziva lingvističkom antropologijom. Lingvistička antropologija nam pruža korisne informacije ne samo o tome kako ljudi komuniciraju nego i kako poimaju svijest oko sebe.

Također, u cijelom procesu te komunikacije bitan je holistički pristup i interdisciplinarnost. Ublažavanje boli, očuvanje samopoštovanja, pažnja i suosjećanje važne su potrebe termalnog bolesnika. Aktivno slušanje nemoćnih osoba u palijativnoj skrbi uključuje razumijevanje, toplinu i brigu koja se izražava i verbalno i neverbalno, spremnost da se podijeli bespomoćnost i bol, prihvaćanje nesposobnosti bolesnika, da sam riješi problem umjesto osude i kritičnosti i spremnost da ne budemo šokirani bez obzira na to što nam bolesnik kaže. Aktivno slušanje također uključuje i izražavanje poštivanja i prihvaćanja bolesnika, prihvaćanje bolesnikova prava da sam donosi odluke, poznavanje komunikacijskih tehnika i vještina zbog boljeg razumijevanja bolesnika, konstruktivno i odgovarajuće koristiti šutnju te prepoznavanje mogućih komunikacijskih prepreka. Razgovor sa bolesnikom je važan jer je on najbolji način komunikacije koje imamo.

Razgovor o patnji pomaže njezinom ublažavanju. Pozorno slušanje djelotvorno je samo po sebi. Bolesnik odnosno nemoćna osoba svoju bolest doživljava kao izazov (situaciju koja postavlja zadatke), kao neprijatelja (napad zlih sila), ako kaznu (pravednu ili nepravednu), kao olakšanje (odmor od zahtjeva svakodnevnog života) ili kao nepopravljivu štetu ili gubitak. Vrlo često se kod bolesnika može pojaviti anksioznost stoga je važno prepoznati uzrok vidjeti kamo je usmjeren, zatim istražiti kako možemo promijeniti jednu opću anksioznost u mnogo konkretnih strahova, te na kraju raspraviti o tom osjećaju. Pojavljuju se i oblici depresije i osjećaj krivnje te očaja.

Zadatak interdisciplinarnog tima je prepoznati uzrok, izraziti osjećaje, prihvatiti realnost krivnje, držati se stvarnosti koliko je najviše moguće te poticati realne nade kod bolesnika. Realna nada može biti ta da će bol ostati pod kontrolom, da bolesnik neće biti sam, da će uspjeti vidjeti drage osobe, da će sačuvati dostojanstvo i kvalitetu života do kraja te da neće biti zaboravljen i da će se poštivati njegove želje, prije i poslije smrti. Bolesniku je potrebna podrška u duhovnom razumijevanju smrti ukoliko se nalazi u tom stadiju. Stoga su neprocjenjivi tuđa prisutnost, riječ, dodir i suosjećanje koji u konačnici lutanja daju snagu samom bolesniku. Dodir čini most povezivanja, most s kojega se pružaju novi vidici.

Potrebno je procijeniti da li je interdisciplinarni tim dovoljno prisan s bolesnikom da bi se ta tema uopće i započela.

Kako je to vrlo osjetljiva tema treba biti obziran i napredovati vrlo polako, potražiti pomoć svećenika, socijalnog radnika ili psihoterapeuta. U svakom slučaju treba poštivati bolesnikom izbor i ako on to želi ne bojati se razgovarati s njime o tome. Iako trenutak postavljanja dijagnoze neizlječive bolesti najavljuje blizinu izvjesne smrti, život još uvijek ne gubi svoju vrijednost, značenje i sadržaje nego se i dalje puno toga može učiniti s umirućim i za njega. Bolest i umiranje često su popraćeni osjetom boli. Bol je važan uzrok trpljenja jer umanjuje udobnost i doživljaj dobrobiti te predstavlja zapreku za kvalitetne odnose s okolinom. Želja bolesnika da bi se oslobodili boli, što im je krajnji cilj istovremeno je želja za legitimacijom njegove patnje. Ukoliko bol ne odlazi može doći do tjeskobe, do anksioznosti te ljutnje jer se bolesnici počinju osjećati kao da su zaključani unutar nevidljive zamke. Da bi se razumjela bol, subjektivni izvještaj boli liječnika ili bilo koga od tima treba shvatiti ozbiljno.

Izvor: trecadob.com

Možda će Vas zanimati...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *