Htjela sam upisati fakultet, ali otac je rekao: ‘Tko će to platiti’

 

 

Oduvijek me zanimala biologija, biljke i životinje. Iako sam dijete Zagreba, mogla sam uživati u prirodi jer smo stalno išli na Sljeme i kupali smo se na Savi. To me uvijek veselilo. Uzeli bi zavjesu s prozora i unutra natrgali starog kruha. Onda bi otišli na Savu i provukli zavjesu, a ribe su za kruhom ulazile u tu zamku. Samo izvučeš zavjesu, i cijeli kvart ima večeru. Uz to natrgaš domaće salate iz vrta i eto zabave za susjedstvo. Puno smo se družili i pjevali u našim dvorištima, svi stanari su se okupljali – prisjeća se Irena Osmec (75).

 

U njezinoj skromnoj radničkoj obitelji majka je bila domaćica, a samo je otac radio. Imala je još dvije sestre. Po završetku osnovne škole obitelj se sastala vijećati o budućnosti djevojčica.

– Ja sam im odmah rekla da želim u budućnosti na fakultet, da me zanima studij biologije, no tad su me suočili sa stvarnošću. Kako? Tko će to platiti? I nisam imala izbora nego upisati zanat. Ja sam upisala frizersku školu, druga sestra je isto uzela zanat, a treća je upisala ekonomsku.

Odmah po završetku škole smo išle raditi. Nema tu pitanja. Svjedodžba, knjižica u ruke i kreni – nastavlja Irena koja je s prvim radnim danima doživjela, veli, kulturološki šok.

– Mušterije dolaze svakakve i sa svakakvom kulturom, pa onda kad si odgajan u jednom duhu, a vidiš kakvih sve ljudi ima, otvore ti se novi vidici. Tad sam upoznala i svog supruga s kojim sam doslovno od nule stvarala život. Ni on ni ja nismo imali ništa, a eto, uspjeli smo stvoriti dom. Bio mi je jako dobar. Imamo jedno dijete, no kroz život i u svemu tome nisam više imala vremena za sanjarenje o studiju i fakultetu. U frizerskim salonima sam provela više od 30 godina. Naradila sam se i ne mogu reći da nisam voljela taj posao. Naučila sam puno i dobrih i loših stvari, no sve u svemu bilo mi je dobro – priča Irena dodajući kako ljubav prema živim bićima oko sebe ipak nije uspjela u potpunosti zatomiti.

Dok je bila mlađa puno je čitala o biologiji, a kasnije je s velikom strašću počela pratiti dokumentarne filmove. Čak se okušala i u spravljanju tinktura, masti i čajeva, pa je neko vrijeme aktivno prikupljala ljekovito bilje.

– Kad bih se sad mogla vratiti i nešto promijeniti, razmislila bih dvaput bi li se tako rano udala. Dala bih si više šanse za upis na fakultet, možda bih ga uspjela završiti uz rad, pa tko zna gdje bi me život tada odveo i kako bi izgledao. To će me progoniti do kraja života – kazala je Irena.

Roditelji Zdenke Gender (82)  još dok je bila djevojčica odlučili su što će biti u životu, no njezine želje nisu se poklapale sa željama roditelja.

Ona je sama birala svoj životni put, no smatra kako joj neke odluke nisu bile ispravne.- Jako sam voljela svog tatu i prema njemu sam gajila duboko strahopoštovanje. Tako su me odgajali. No moj tata bio je glava obitelji i on je u ime svih nas donosio odluke kakve je htio. Mama mu se nije mogla suprotstaviti. Odrasla sam u Zagrebu i po završetku osnovne škole rekla sam tati da me jako zanima kemija i da bih voljela u neku školu nakon koje mogu na fakultet – prisjeća se Zdenka Gender (82).

foto: Željko Hladika/24sata

No u to doba u Zagrebu nije bilo kemijske škole, a najbliža je bila u Mariboru.

– On se sablaznio kad sam mu to rekla. Žensko dijete, samo, u tuđu zemlju u nekakav tamo Maribor. A ne! Njemu se jako sviđala ideja da budem učiteljica i čvrsto je nakanio da ću se time baviti u životu, iako ja nisam htjela. Ipak, morala sam upisati učiteljsku školu. Išla sam godinu i pol i odustala. Imala sam jedinicu iz njemačkog jezika, a nisam htjela na popravni pa sam doma prešutjela cijelu stvar – otkriva Zdenka prisjećajući se kako je istina konačno isplivala na vidjelo, no otac se s tim teško mirio.

Tražili su novo rješenje, struku u kojoj bi mogla raditi.

– Tad su me upisali u frizerski zanat, to se tati isto dopalo kao ideja. Imala sam 16 godina kad sam počela taj zanat. Završila sam ga i položila majstorski ispit, no u Zagrebu nisam mogla pronaći posao. Otvorilo se slobodno mjesto u Slavonskom Brodu, pa sam otišla tamo. Bila sam zadovoljna u jednoj mjeri jer mi je kemija ostala blizu. Bile su to poratne godine i nije se moglo samo tako kupiti farbe za kosu, kemikalije za trajnu i ostalo, pa smo ih naučile miješati same – objasnila je Zdenka.

Na žalost, upravo su joj kemikalije postale problem. Imala je teške alergijske reakcije i morala na česte injekcije i inhalacije. – Tad sam se i udala, dobila kćer, a nakon toga sam odlučila promijeniti struku. Vratila sam se u Zagreb i radila razne poslove, od čistačice do domaćice u sauni. U međuvremenu mi je stradalo i zdravlje pa sad imam probleme s čirom na dvanaestercu, kralježnicom, teško hodam. Da se mogu vratiti u vremenu, vjerojatno bih nešto više poduzela da dođem do toliko željenog studija – ustvrdila je Zdenka.prenosi

Možda će Vas zanimati...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *