Hod za preživljavanje

 

U subotu, 21. svibnja 2016., održan je prvi Nacionalni Hod za život. Pod geslom „Za život, obitelj i Hr­vatsku” hodalo se od Trga kralja Tomisla­va do Trga bana Jelačića. Bilo ih je oko deset tisuća, a na čelu ove retro ekipe hodile su Željka Markić i Sanja Oreško- vić, obje vrlo dobro stojeće gospođe u godinama. “Ovim miroljubivim hodom že­limo izraziti optimizam i svratiti pozornost na dostojanstvo i vrijednost svakog ljud­skog života od začeća do prirodne smrti te potrebu da država konkretnim društve­nim i ekonomskim mjerama podupire dje­cu, žene i muškarce koji žele biti rodite­lji”, zborila je Markić.

„Svaka razborita osoba podupire život nad smrću”, poučavala je gđa. (bivša) premijerka. Dok su prijetvorne gospođe prikrivale stvarni cilj hodanja po Zagrebu, gospodin John Vice Batarelo, samozvani katolički ajatolah, otvoreno je rekao: „Išli smo braniti život i ovo je početak senzibi- liziranja hrvatske javnosti za prljavu tajnu da 3 tisuće djece nestane u našim bolnicama zbog tog jednog zakona”. Tako je hod za život postao hod za povratak ile­galnih pobačaja na kuhinjskim stolovima i u šupama. Hod za zabrane, prijetnje, kaz­ne, istrage, optužbe.

Onda je 1. lipnja 2016. održano okup­ljanje na poziv Inicijative „Hrvatska može bolje”, a samo na središnjem trgu u Za­grebu okupilo se 50.000 osoba, koje su tražile nemiješanje politike u obrazova­nje i početak primjene cjelovite kurikular- ne reforme.   Bio je to skup tihe civilizira­ne hrvatske većine, one koja se okupila na nadstranačkom pitanju, da bi poslala jasnu političku poruku protiv mraka i podjela.

Mnogi ne znaju što znači kurikulum, no pogled u latinski rječnik kaže da je to – hod, hod kroz obuku. Eto, dakle, dva ho­da u desetak dana. I jedan i drugi se po­zivaju na život; prvi na život od začeća, a drugi na život kroz obrazovanje. Na ovom drugom hodu mladić se popeo na binu i rekao: „Ja sam Karlo, ja sam učenik. Mo­lim vas nemojte me otjerati iz moje domo­vine Hrvatske. Učenici ove zemlje više ne žele biti dio lošeg eksperimenta nemoć­nih politika i ne žele biti dio neodgovor­nosti političkih elita”

I upravo tu, u riječima Karla, prestaje život i počinje preživljavanje. No, izgledi ljudske rase za preživljavanje su bili zna­čajno bolji kada smo bili bespomoćni pro­tiv zvijeri, nego danas kada smo bespo­moćni protiv nas samih. A civilizacija se razlikuje od divljine utoliko što u njoj naj­jači ne zadržavaju cijeli plijen, nego ga posredstvom društvenih mehanizama di­jele sa slabijima. No, Hrvatska je postala zemlja bogate manjine i siromašne veći­ne, a nijedno društvo ne može rasti i biti sretno ukoliko njegov veći dio čine ljudi koji su siromašni i jadni; ako im se u za­mjenu za nadu, nudi mržnja i agresija.

Zato su aktivisti Sindikata umirovljenika Hrvatske bili na glavnim trgovima Zagreba i drugih gradova. Tamo su udružili svoju nadu s Hrvatskom koja može bolje. Jer im je dosta bijede i poniženja, društvene mar­ginalizacije i ravnodušnosti. Jer im je dos­ta očaja njihove djece, i jer su uvjereni ka­ko je došlo vrijeme da im barem unuci nau­če kako se misli, a ne što se misli.

Bili su na trgovima na kojima je nada plesala i bez muzike.

Piše: Jasna A. Petrović

 

Možda će Vas zanimati...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *