• Naslovnica
  • Blog
  • Ej branitelju „Koliko ćeš još vremena iskorištavati državni proračun?!“
Blog Društvo Naše priče

Ej branitelju „Koliko ćeš još vremena iskorištavati državni proračun?!“

 

Koliko god se dobro osjećala u vlastitoj koži, posljednjih mjeseci (ma i godina), stalno sam izložena negativnostima koje vrište sa stranica novina i portala i iako sam navikla na puno toga mahnuti rukom kao da tjeram dosadnog komarca, postoje teme koje me osobno diraju i koje me često čine gnjevnom.

 

Nije uvijek lako nositi se s bremenitom činjenicom da pripadam jednoj, i to ne malobrojnoj, grupi ljudi koja je u jednom trenutku odlučila, mimo svake zdrave logike, svoj život izložiti pogibelji za svoje ideale. Koliko smo doista bili svjesni opasnosti koje su nas čekale na tom nesigurnom i neutabanom putu?

 

Za nas koji smo preživjeli i ostali manje više fizički čitavi i uglavnom „zdrave glave“ ubrzo je stiglo vrijeme patnje koju nitko od nas nije očekivao. Ok…djelomično smo i sami za to krivi. Naime, moramo biti svjesni da su pobjede u kojima smo sudjelovali naš adrenalina držale na „najjače“. Kad je sve završilo, kad je razina adrenalina pala, normalno je i uobičajeno da nas sustiže lagane depresije no poštovanje koje su nam zbog sudjelovanja u ratu iskazivali djelovalo je terapeutski.

 

Došlo je vrijeme povrataka u kolotečinu. Vratili smo se obiteljima i trudili se, nakon godina boravka u „getu“, a često i u neljudskim uvjetima, uklopiti se u svakidašnjicu. Jednom većem dijelu nas to je sasvim dobro išlo no sve lošiji uvjeti života i besperspektivnost nanijeli su veliku štetu, osobito onima koji su ostali bez posla. Jer su, eto, dok su neki ratovali, neki drugi su upropastili tvornice trpajući novce u svoje džepove i osiromašujući zemlju.

 

Nezadovoljstvo je poprimalo sve veće razmjere, ali to nije bio samo problem branitelja. Masa drugih ljudi našla se u istom košu.

 

I sad, nakon ne baš kratkog uvoda, dolazimo do srži onog čime sam osobno beskrajno razočarana.

 

Naučili si me još u djetinjstvu da kad je teško traba staviti „glave na kup“ i zajedničkim snagama naći svima prihvatljivo rješenje. No „ne lezi vraže“! Umjesto zajedništva krenule su optužbe svakog na račun svakog. „Vi, branitelji, postali se balast ovog društva….svi ste pokupili dobre mirovine, dobili stanove i dobro živite. Upropaštavate nas koji želimo pošteno raditi svoj posao.“

 

S druge strane javio se bunt zbog opetovano doživljavanog omalovažavanja i tako su se dvije ogrome skupine ljudi, od kojih ni jedna nije imala točnu informaciju o onoj drugoj, doslovce zakrvile. Otrov i žuč cijede se svo ovo vrijeme virtualnim prostorom zalijevajući i one sasvim nedužne…našu djecu, našu mladost, našu budućnost….a sve zahvaljujući činjenici da je percepcija ljudi kako su gotovo svi branitelji, njih cca 500 000, otišli u „zasluženu“ mirovinu.

 

A sad malo statistike i za jedne i za druge!

 

Od cca 500 000 branitelja broj onih koji su u mirovini je cca 72 000 i ne treba smetnuti s uma da je većina tih mirovina ostvarena temeljem invaliditeta. To su ljudi koji su preživjeli usprkos povredama i ranjavanjima…jeste li svjesni toga? Jeste li svjesni činjenice da njih preko 15 000 nije preživjelo?

 

Uvijek se pozivam na mudrosti kojima me obasipala moja baka. Jedna od njih je i „Žlica ne pravi buku sama po tanjuru!“ pa da vidimo i drugu stranu. Dijelom se s pravom bune svi oni koje se danas proziva „čuvenom“ rečenicom „gdje si bio ’91.?“

 

Ide mala opservacija:

 

Najvećem dijelu branitelja sudjelovanje u Domovinskom ratu najvažnije je vrijeme života. Vrijeme je to u kojem su bili poštovani i dizani u nebesa, ali ne zaboravimo, i olimpijski pobjednik nakon dodjele medalje spušta se s trona i nastavlja živjeti normalnim životm ne očekujući pljesak i beneficije na svakom uglu.

 

Dragi moji kolege, spustite se s trona i od svog života napravite bajku ne očekujući da to umjesto vas napravi netko drugi. Život na starim lovorikama doveo nas je u ovaj kaos. Ok….jesu nas razočarali i „oderali“ oni koje smo birali svih ovih godina da državu vode u pravom smjeru, ali ne zaboravite „narod ima vlast kakvu zaslužuje!“

 

Došlo je vrijeme da se prestanemo ponašati ko uvrijeđene stare frajle, da pružimo podršku jedni drugima i da se prestanemo od države praviti pljuvačnicu.

 

I ne krivite nikoga! Nitko nam nije kiv do nas samih!

 

 

P.S.

Btw, na često mi postavljeno pitanje iz naslova reći ću samo znatiželjnicima: gospodo jalnuši, otišla sam u punu mirovnu nakog 35,5 godina radnog staža!

 

 

 

Vaša Ena

 

 

 

 

 

 

 

Related posts

PDV sa 25 %, na 13 %, već od 1. siječnja 2019.

Mladiću uhljebi uništili život: Želim da pogledate djeci u oči i plačete kao ja

VIDEO KOJI JEDNOSTAVNO MORA VIDJETI- Razvoj obrazovanja kroz promjene

Ostavi komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com