Palijativna skrb

“Čovjek se ne boji smrti, nego sebe”

Intervju: Ravnateljica prvog hrvatskog hospicija: Čovjek se ne boji smrt, nego sebe

Susresti se sa sobom, pa i u trenutku smrti, to je najbolnije za čovjeka. Osoba koja umire osjeća strah i bol iz razloga što odlazi u nepoznato. Svaki čovjek u sebi osjeća čežnju da živi vječno. Kad čovjek dopusti da ga u trenutku smrti dočeka milosrđe i ljubav, strah nestaje i nastupa mir

Jedini hrvatski hospicij s adresom u Rijeci u Tizianovoj ulici rezultat je višegodišnjih stremljenja crkvenih i drugih struktura, ali i velika želja ravnateljice hospicija, diplomirane teologinje Danijele Orbanić. Danas četrdesetpetogodišnja časna sestra godinama se brinula o umirovljenim i bolesnim svećenicima, gdje je i uvidjela potrebu o dvadesetčetverosatnoj njezi bolesnika u posljednjoj fazi života. U novouređenom hospiciju gdje nas je u svojoj sobi dočekala nasmiješena i vedra časna sestra Danijela, ni u čemu se ne očituje težina smrti.

– Hospicij je ustanova za palijativnu zdravstvenu skrb gdje našim štićenicima nastojimo pružiti najbolju moguću kvalitetu života do prirodne smrti, i baš zato nam je potrebna svakodnevna vedrina. Već kod uređenja nastojali smo interijer obojiti vedrim bojama, objašnjava ravnateljica s osmijehom i već u slijedećem trenutku iznosi detalje svoje svakodnevice koja bridi od zauzetosti, brojnih obaveza, odgovornosti i brojnih sitnica koje valja redovito rješavati.

Moglo bi se reći da ste osnivačica prvog hospicija u Hrvatskoj, što vas je potaklo na tu ideju?

– Prije svega želim istaknuti kako ideja o osnivanju hospicija nije bila samo moja, ona postoji već dvadeset godina, o čemu svjedoče i tribine koje su bile organizirane u povodu Svjetskog dana bolesnika. Proslava se odvijala pod pokroviteljstvom Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, a uključeni su bili Riječka nadbiskupija, KBC u Rijeci, Medicinski fakultet, Medicinska škola i mnogi drugi. Višegodišnje iskustvo rada s bolesnima i umirućima u svećeničkom domu Ivana Pavla II., kao i posjećivanje bolesnika u bolnici, potaklo me je na intenzivno razmišljanje o hospiciju kao mogućem rješenju za manji broj terminalnih bolesnika koji u obitelji ne mogu primiti adekvatnu dvadesetčetirisatnu medicinsku skrb. Tu je bila također i želja da aktualiziram karizmu utemeljiteljice zajednice kojoj pripadam, službenice Božje Marije K. Kozulić i to u onom segmentu naše stvarnosti koja se u sadašnjem vremenu ukazuje kao potreba i izazov. Po njoj koja je život posvetila najpotrebnijima, nazvan je i hospicij.

Možete li konkretno reći koje su to okolnosti bile presudne da se tek sad, dakle nakon deset godina promišljanja, konkretizira vaša ideja.

– Mislim da je to normalan tijek razvitka jednog ovako opsežnog projekta od same ideje do realizacije, još više k tome što u Hrvatskoj nije bilo takve ustanove. Međutim, do realizacije ne bi došlo da se ravnatelj KBC-a prof. dr. sc. Herman Haller sa svojim najbližim suradnicima nije obratio našem nadbiskupu mons. dr. Ivanu Devčiću koji je izrazio spremnost, nakon što se savjetovao s nadbiskupijskim tijelima. Tad je odlučeno da hospicij bude u staroj zgradi Teologije u Rijeci koja se preselila u nekadašnju zgradu Filozofskog fakulteta. 

Edukacija u Europi

– Intenzivnije pripreme projekta hospicija krenule su 2010. kad je ravnatelj KBC-a u Rijeci angažirao prof. dr. sc. Karmen Lončarek da izradi temeljnu medicinsku dokumentaciju vezanu za hospicijsku djelatnost, odnosno elaborat o početku rada hocpicijske djelatnosti. Kroz te tri godine ja sam prolazila edukaciju u nekoliko hospicija u Europi. Željela sam iz prve ruke vidjeti kakav duh i ozračje moraju biti u hospiciju, ukoliko se želi postići da štićenici imaju osjećaj obiteljske atmosfere i ljubavi.

– Uvijek je najteža početna faza, onaj prvi korak, u kojemu treba uvjeriti sve one koji će biti na bilo koji način vezani uz projekt, kako je on istinski dobar i da se isplati »riskirati« za opće dobro svih ljudi. Mislim da je to uvijek tako sa svim inovativnim projektima.

Obilazili ste i neke europske hospicije, možete li nam prenijeti vaša iskustva koja ste tamo zabilježili? Što ste konkretno preslikali na ovaj riječki hospicij?

– Posjet postojećim hospicijima u Europi bio je neophodan iz već navedenog razloga, zato što u Hrvatskoj nije bilo hospicija, i zato sam prošla edukaciju u hospicijima u Berlinu i Ljubljani, kako bih mogla usvojiti znanje i primjeniti ga na naš riječki hospicij. Svaki hospicij u kojemu sam bila ima svoje posebnosti. Ponajprije od lijepo uređenih soba s puno svjetla gdje borave štićenici, više dnevnih boravaka s puno cvijeća, tihe sobe i kapelice, kutka za djecu u kojemu se mogu igrati dok roditelji posjećuju svoga bolesnog člana, akvarija, kućnih ljubimaca, klavira, gitare i uređenog okoliša. Posebno me se dojmilo to što se na oglasnoj ploči stavi jednom tjedno poziv svim štićenicima na zajedničko druženje uz kavu i kolače. Na taj način želi se postići da štićenici budu međusobno povezani i da si pružaju podršku u kvaliteti života do prirodne smrti. Osim toga, organiziraju se pjesničke i glazbene večeri s ciljem da bolesnicima tako težak život uz pjesmu bude lakši. Budući da naš riječki hospicij nije građen iz temelja za takvu namjenu, nego je već postojeća zgrada rekonstruirana za tu namjenu, nije bilo moguće ponuditi sve sadržaje koje imaju drugi hospiciji, no imamo neke druge važne prostorije koje drugi nemaju.

Izražavanje osjećaja

– Ne bih rekla da je govor o samom osjećaju, jer osjećaj nije lako izraziti i prenijeti. Uzrok takvog djelovanja krije se u samom pogledu i pristupu životu. Francuski pisac Antonie de Saint-Exupery kaže: Ono čega se čovjek boji, to je on sam, a ne smrt.

Nije li to citat iz knjige »Mali Princ«?

– Da, to je najljepša dječja knjiga i za velike… Mislim da ljudsko raspoloženje uvelike determinira posvećenost idealima i osobnom poslanju u konkretnoj službi. Osim toga, veliku ulogu igra sam pristup smrti. Na jednoj sam razglednici pročitala da istinski živi samo onaj tko voli i tko je voljen.

– Svakako, potrebe ljudi ne određuje vjeroispovijest. To je načelo po kojemu je krajem 19. i početkom 20. stoljeća živjela Marija Kozulić primajući potrebite djevojčice u novoizgrađeni dom u Pomeriju, a jedini uvjet bila je potreba i siromaštvo.

– Koliko ima ljudi, toliko ima i iskustava. Svaki čovjek se približava smrti na vlastiti način i tako svoje vrijeme umiranja čini jedinstvenim. Smrt je zato jedinstvena, kao što je i svaki čovjek jedinstven. Bolest osobu mijenja te ona prolazi razna psihološka stanja, javlja se pitanje smisla života i patnje, pokazuju želju za praštanjem, pomirenje s Bogom i članovima obitelji, traže sakramente ispovijedi i bolesničkog pomazanja ili žive do kraja u svom uvjerenju.

– Susresti se sa sobom, pa i u trenutku smrti, to je najbolnije za čovjeka. Osoba koja umire osjeća strah i bol iz razloga što odlazi u nepoznato, u stanje o kojemu nije imala iskustva. Svaki čovjek u sebi osjeća čežnju da živi vječno. Kad čovjek dopusti da ga u trenutku smrti dočeka milosrđe i ljubav, strah nestaje i nastupa mir.

Psihološka pomoć obitelji

– Članovima obitelji je jako teško zato što gube voljenu osobu, koja je bila dio njihova života i s njima dijelila radosne i žalosne trenutke. Zato je potrebna psihološka i duhovna pomoć obiteljima do godinu dana, kako bi im se pomoglo da prihvate životnu stvarnost.

– Zasad imamo jednom mjesečno misu za preminule gdje se okupe obitelji umrlih, a nakon mise je i druženje. U planu nam je organiziranje službe za žalovanje koja bi pratila obitelj preminulih do godine dana.

– Uglavnom obitelji dolaze na razgovor i traže smještaj. Prioritet su nam obitelji s lošijim socijalnim stanjem. Primamo bolesnike u terminalnoj fazi bolesti s ispunjenom liječničkom potvrdom o završenom aktivnom liječenju i preporukom za hospicij, kao i zadnjim otpusnim pismom. Često se dogodi da obitelj prekasno traži smještaj i mnogi preminu prije prijema. Nedavno nam se dogodilo da je pacijent preminuo na putu do hospicija u kombiju. Eto, nažalost, i to se događa.

– Troškove hospicija snosi većim djelom HZZO, a ostatak osnivač Caritas, odnosno riječka Nadbiskupija. Na žalost, moram reći kako donacija ima jako malo, ali neki su s nama od početka, kao što su Primorsko -goranska županija, Grad Rijeka, Croatia Osiguranje, Jadranski galenski laboratorij, Foto Kurti, Udruga Liga protiv raka, Klub žena operiranih dojki Nada, a posljednja donacija došla je iz Hrvatskog društva medicinskih sestara anestezije, reanimacije, intenzivne skrbi i transfuzije. Svi donatori inače navedeni su i na web stranici hospicija.

Sklad za dobru atmosferu

– Suradnike, odnosno medicinsko osoblje birala sam po kriteriju da imaju završenu medicinsku školu, da posjeduju empatiju prema bolesnicima, da su nezaposleni, da imaju životnog iskustva, jer smatram da svakom čovjeku treba pružiti mogućnost da se ostvari u dobru. Jedino je glavna sestra Larisa Miletić došla iz KBC-a odakle je donijela i dvadesetogodišnje iskustvo s odjela za intenzivnu njegu. S časnom sestrom iz njemačkog hospicija iz Berlina Brankom Miljanović, educiraIa je ostale djelatnike pa njihovom zaslugom danas imamo visoku razinu kvalitete pružanja njege bolesnicima. Ukupno imamo zaposlenih šest medicinskih sestara, dva medicinska tehničara, četiri njegovateljice i jednog njegovatelja, fizioterapeuta, glavnu sestru, liječnika i spremačicu. Tu je i nekoliko volonterki koje izrađuju ručne radove i vode brigu oko uređivanja okoliša.

– Njegovatelj, uz poznavanje svoje struke i empatije prema bolesnicima, mora biti i otvoren za timski rad, požrtvovnost, razumijevanje.

– Za dobru atmosferu u hospiciju potreban je sklad, a on se postiže kad svatko izvršava svoj dio posla. Osim toga, taj sklad postižemo i pozitivnim pristupom u pogledu smrti i prihvaćanju čovjeka. Na prvo mjesto stavljamo ljubav prema bližnjemu i iz te ljubavi i djelujemo. Također za ovako dobar sklad pomažu nam i mjesečne supervizije na kojima se rješavaju eventualne nesuglasice i problemi.

Šetnja s Dimom

– Uglavnom nemam slobodnog vremena, jer vrijeme je dragocjeno i želim ga iskoristiti za nešto dobro, pa pročitam neku dobru duhovnu knjigu ili nešto iz medicine, a ponekad se i prošetam s prijateljicama ili s našim mješancem Dimom, kojeg smo udomili ovdje u dvorištu hospicija. Dim je naše veselje, znate svaki hospicij unatoč tegobnoj zadaći mora zadržati vedrinu života. Zbog toga je važno da u njemu bude cvijeća, životinja i vedrih boja.

– Prijatelji su uglavnom iz medicinske struke, ali imam i drugih iz zajednice kojoj pripadam, kao i drugih profesija.

– Uvijek možemo pronaći argumente za i protiv takve konstatacija koja zahtijeva jednu dublju analizu u partikularnim crkvenim zajednicama. Svaka promjena na bolje obzirom na Crkvu kao narod Božji, koji uključuje i institucionalnu strukturu, redovito ne dolazi po većini, nego po pojedincima i /ili manjini. U tom smislu možda bismo afirmaciju te konstatacije mogli prepustiti stručnjacima, a zamisliti se nad onim što svatko do nas kao pojedinac može učiniti kako bi Crkva u cjelokupnosti osoba koje je čine zaista bila i hodila u korak s ljudima našeg vremena.
I na kraju, koje su vaše želje, imate li planove?

– Moja želja je da se u svakom većem gradu u Hrvatskoj otvori hospicij, jer na žalost vidimo da su potrebe sve veće i veće, s ciljem da umirući čovjek ima dostojanstven završetak ovozemnog života. Dakako da imamo planove, a prioritet nam je da naši zaposlenici prolaze edukaciju u europskim hospicijima kako bi bili što kompetentniji u svome radu te da naš hospicij postane prvi edukacijski centar u Hrvatskoj. Osim toga, želimo se povezivati s Medicinskim fakultetom, Medicinskom školom i udrugama Grada Rijeke

 

Izvor: novilist.hr

 

Related posts

Zanimljiva gledišta starijih o smrti i umiranju. Koja su to?

Uskoro počinje 2. konferencija o palijativnoj skrbi “Suradnjom do kvalitete u palijativnoj skrbi”

Možemo li planirati “Dobru smrt”?

Ostavi komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com