Blog Naše priče

Briga o našoj u svijet “izbjegloj” djeci i unucima

 

Božena Šimek Šuplika, prelijepa  natporučnica u mirovini, višestruka prvakinja Hrvatske i rekorderka streličarskog sporta postala je naša bloger baka. Za probijanje leda evo važnog iskustvenog osvrta i na Irsku…

 Zahvalna sam što mi je dano živjeti u interesantnim vremenima!

 

Svijest o tome vodi me kroz život i nije važno što se siroti stari Murphy osjeća izazvanim pa mi stalno priređuje iznenađenja i dovodi u nemoguće situacije. Navikla sam i odavno odlučila kako nema svrhe ljutiti se na “sudbinu”. Svaki neplanirani događaj dovodi me do onog u čemu najviše uživam…u upoznavanju novih ljudi, njihovih običaja, navika, načina na koji funkcioniraju etc, etc… 🙂

 

Na mnogo načina odredio me i oblikovao najljepši mali grad u svemiru, moj Varaždin. Sretno djetinjstvo puno pročitanih knjiga, puno sporta, puno plesa, putovanja, uživanje u poslu u svojstvu medicinske sestre-instrumentarke u operacijskoj sali…rat i rad u struci i izvan nje…pa opet puno puno druženja, puno putovanja….i sporta. I da, sasvim sam dobra u svojoj zaljubljenosti u streličarski sport pa posljednjih godina brojim šest prvih mjesta na Prvenstvima Hrvatske i pet, šest, sedam državnih rekorda (to se mijenja iz natjecanja u natjecanje pa ko koga “odere”…napreduje konkurencija, napredujem i ja i tako se izmjenjujemo).

 

Moji “grozna” znatiželja i širina interesa, ne nužno povezanih s dubokim proučavanjem istih, dala je notu mom životu.

 

Briga o našoj u svijet “izbjegloj” djeca i unucima

 

Suprotno od naslova teme ovog bloga, moje pomalo nasumično nabacane misli pretočene u rečenice neće govoriti o “izbjegloj” već o “pronađenoj” i sasvim lijepo realiziranoj mladeži koju je životni put odveo izvan Hrvatske. Ne brinite za svoju djecu i unuke, roditelji, bake i djedovi.

 

Često se posljednjih godina spominje Irska, k’o nekad Njemačka, Australija, Amerika…obećane zemlje. A Irska, s razine mog nedavog iskustva upravo je to. Obećana zemlja! 🙂

 

Mojih desetak dana u Irskoj prošlo je začas i iako nisam obišla osobito puno kulturnih znamenitosti, muzeja, knjižnica i galerija, puno sam se družila s našim mladim ljudima koji su tamo pronašli novi dom i sigurnu egzistenciju. I ne, doista nitko u Hrvatskoj zbog njih ne mora biti zabrinut. Tugu, dakako, ne mogu izbjeći njihovi najbliži, roditelji, bake i djedovi, ali ne smetnite s uma, oni su sretni, nepoterećeni, organizirani i beskrajno odgovorni mladi ljudi. Nakon vremena provedonog s tim sjajnim ljudima, beskrajno se ponosim se njima!

 

Optimizmom kojim zrače teško je opisati. Ne sviđa li se nekom trenutni posao ili nije zadovoljan plaćom ili radnim vremenom ili mu se naproste ne sviđa šef, to nije nikakav problem. Sutra, prekosutra eto već nove prilike, u struci ili van struke proširujući svoja znanja, pa sve dok ne nađu posao koji će ih sasvim zadovoljavati.

 

Nema žurbe u Irskoj. Sve se odvija pomalo usporeno bez pritiska i nervoze na koju smo mi stariji u Hrvatskoj navikli. I ne, ne brinite, nisu gladni. Čak ni oni koji nisu vješti u pripremanju hrane. Naime, na svakom poslu osiguran im je odlično izbalansiran objed…meso, povrće, prilozi, salate, voće…nema čega nema. Irska je poznata po domaćim proizvodima i malo toga uvozi. I tako pomalo, ali sigurno mladi Hrvati stvaraju svoje novo malo carstvo.

 

Ima još jedna “sitnica” koja me oduševila. 🙂

 

Imam osobno iskustvo povezanosti s ratnim kolegama. Druženje naših mladih ljudi u Irskoj najsličnije je tom mom iskustvu. Brinu jedni o drugima, pomažu si međusobno, planiraju zajedno i vesele se zajedno.

 

I na kraju, čestitajmo im na odluci da preuzmu odgovornost za svoje živote i poželimo im puno uspjeha koji im je u danim okolnostima neusporedivo lakše ostvariti nego da su ostali doma dokono vrteći palce.

 

Vaša Ena 

 

 

Related posts

Pravni savjeti

Pravni savjeti

Pravni savjeti

Ostavi komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com